Ide Mile lajkovačkom prugom

Železničari su bili prvi ljudi

U Lajkovcu, koji broji devet decenija postojanja, niko se nikad nije ubio zbog ljubavi jer meštani znaju da je ona prolazna, kao i vozovi

Kada bi kojim slučajem, po uzoru na druge, Radovan Beli Marković, književnik i upravnik Narodne biblioteke u Lajkovcu, među članovima sproveo anketu o najčitanijoj knjizi svih vremena, ne zna se baš pouzdano da li bi šnjur odnela njegova "Lajkovačka pruga" ili - "Red vožnje" Jugoslovenskih železnica. Tek tu, u Lajkovcu, može da se dokuči smisao tvrdnje Čede Lakića, novinara "Politike", da železnički red vožnje može da se čita i onako, pred spavanje, kao lepa literatura.

(Nastavak sa prve strane)



Da nije bio pruge, voza, raskrsnice i železničke stanice, ne bi bilo ni Lajkovca. Svi njegovi žitelji su ili železničari ili potomci železničara: njih uspavljuje pisak lokomotive, a damari im biju u ritmu kloparanja točkova voza.
- A nas, Lajkovčana, danas ima oko tri hiljade - kaže Gordana Paunović- Živanović iz Kulturnog centra "Hadži Ruvim". - I to tek kad se istegnemo na prste. Otac mi je pričao da je varoš toliko stanovnika brojala i pred rat, što će reći da duže od pola veka tapkamo u mestu.

Varošica je (prugom) udaljena 67 kilometara od Beograda, a 29 preostaje do Valjeva. Izdužila se između Kolubare i Školskog brda, pružila se niz prugu koja je preseca po sredini. Selo Lajkovac, po kojem je varoš dobila ime, nalazi se na oko tri kilometra od centra, prema Ubu i odavno se stopilo kao kakva logična periferija.

Kada je Lajkovac oslobođen u prošlom ratu 17. septembra 1944. godine, s partizanima je iz Petke došla Sojka Stošić i lično najurila Švabe prema Obrenovcu. Da je to učinila samo dan ranije, sve bi se uklopilo, kao vagoni na ranžirnoj rampi. Ovako, Lajkovčani proslavljaju dva dana: obeležavaju kao dan varoši 16. septembar, jer je tog datuma pre devet decenija ovamo došao prvi voz, a sutradan, kao drugi dan slave, i datum kada je varoš oslobođena. Tako će biti i ove godine.

Živelo se na visokoj nozi

Pedantni hroničari su pribeležili da je tada, pre devedeset godina, Lajkovac naselilo čak dvadeset pet nacija. Železnica je to, kadrovi.

U beogradskoj "Pravdi" od 8. avgusta 1908. godine nalazi se zanimljiv tekst, koji valja citirati:
"Ima jedno mesto na našoj železničkoj pruzi koje se podiže američkom brzinom. To je Lajkovac u kome će se uskoro ukrstiti naša železnička pruga sa aranđelovačkom. Nešto docnije i sa milanovačkom i šabačkom prugom. Sem toga, to mesto leži usred najplodnijeg i najbogatijeg kraja ne samo u valjevskom već i u obližnjem beogradskom okrugu. Vremenom će se u Lajkovac premestiti veći deo Uba i Lazarevca koji neće izdržati konkurenciju ovog živog mesta."

Kao poseban kuriozitet istorija beleži da je Lajkovac prvo dobio katoličku crkvu 1911. godine, pa tek posle pravoslavnu 1938. Ta katolička crkva, zapravo kapelica, nalazila se u kući Slovenca Franca Gačnika, železničara, koji se bavio prepariranjem životinja. Kada su Franca jednom, posle prvog rata, zapitali šta je po nacionalnosti, odgovorio je sasvim ozbiljno: "Lajkovčani."
- Lajkovac je oduvek bio nekako povlašćen - veli Dušan Ranković, železničar. - Zbog herojskog držanja u Prvom ratu, ali i zbog železnice. Ovde se živelo kao u Americi. Pa i posle rata, ovog drugog. Dobre plate, uniforme, putovanja... Pa, samo su železničari još imali kožne mantile. Ja se sećam kada su kod nas gostovali fudbaleri "Spartaka" iz Ljiga. Usred utakmice s našim FK "Železničarem" izbije opšta tuča. I Ljižani, šta će, počnu da beže prugom uskog koloseka. Juri ih ceo Lajkovac. I tad jedan od njih, videvši one kožne mantile, jeknu: "Dobro što nas jure fudbaleri i navijači, al’ otkud da nas juri ovolika Udba?"

Još dodaje da je fudbalski klub u Lajkovcu, taj "Železničar", osnovan 1927. godine, pre "Zvezde" i "Partizana".
- Upravo smo tukli "Sutjesku" usred Nikšića sa 3:2 - isprsio se Dušan kao da je lično postigao het-trik.

Mašinovođe su nosile bele rukavice

Živorad Paunović se zaposlio na železnici 1942. U radnoj knjižici mu je upisano 40 godina, 2 meseca i 17 dana radnog staža. Pa opet, u penziji je već četvrt veka.
- Ja nisam ni znao da imam beneficirani staž - priča čiča Živorad. - Samo su me jedared pozvali i rekli da ne smeju da me drže ni dan duže. I eto, penzioner sam već 25 godina, ojadio sam penzijski fond.

Počeo je sa sedamnaest godina u lajkovačkoj ložionici, u srcu železnice. Radio je i pod Nemcima.
- Mi smo se tada najviše bavili fušeracijom, moralo je od nečeg da se živi - objašnjava svoj rad pod okupacijom.

Posle rata su reparirali lokomotive, udarnički. Tako do 1947. godine, kada je trebalo da polaže za mašinovođu u Sarajevu.
- Taman izišli spiskovi za polaganje, a meni depeša za vojsku - priča čiča. - A u vojsci mene aktiviraju kao aviomehaničara. Šest godina sam u Mostaru radio na avionima. Tada su i mehaničari morali da lete. Lepo je na nebu, al’ lepše je na pruzi. Demobilišem se ja posle šest godina, pa u Beogradu završim škole koje sam započeo i dođem u Lajkovac. Dobijem te 1955. godine i stan u koloniji, kraj pruge. Dvajes dva kvadrata, kao i drugi. Lajkovac je tada imao šezdeset lokomotiva i četiri kraka pruge, čak dvesta mašinovođa i ne pitaj koliko ostalih železničkih radnika. A disciplina k’o u vojsci. Gledam danas te lokomotive, dizelke i električne. Baš ih i ne održavaju. U moje vreme si na parnjači mogao da se ogledaš! Pamtim da su, pre rata, mašinovođe nosile bele rukavice. Ej, brale...

Priča docnije o svojim prijateljima i kolegama. Teško im se priseća imena, pamti samo nadimke. Kaže da Lajkovac funkcioniše na nadimcima: Era, Beli, Krcun, Bonfilo, Brzak, Kenzula...
- Vojislav Radojičić nikada nije bio član SKOJ-a - veli Živorad. - Znam, bio sam svojevremeno sekretar. Al’ dobi nadimak Skojevac, pa to ti je. Tako je Skojevac postao i njegov sin Milovan, a čujem da mu i unuka tako zovu.

Svi u porodici - železničari

Zbio se onomad neki skandal začinjen neverstvom, pa učitelj Živorad Kitanović smisli izreku: "Muž za šapku, a žena za kvaku". Priča se da su železničari hteli da ga biju, ali sve prođe bez krvi i bubotaka. Osta izreka.
- Pa, ne znam da je baš tako - kaže uz smeh Zorica Milinčić, šef stanice u Lajkovcu. - Ja sam železničar, evo, već trinaest godina. Bila sam otpravnik vozova u Slovcu pet, a u Lajkovcu osam godina. To je posao koji se radi u smenama, danju i noću. Baš naporno. Pričaju mi da je nekada bilo mnogo teže, jer su vozovi ovuda prolazili na svaka četiri minuta. Danas, u proseku, imamo tridesetak vozova u oba pravca, a od toga samo četiri ne staju u Lajkovcu. Tu ne računam teretne. Možda ne bih izdržala da nisam iz železničarske porodice: moj otac Čedomir Mirković je bio železničar, baš kao i moj suprug... a za decu, ne znam. Videćemo.

Nije baš uobičajeno da se žene bave ovakvim poslom, ali biva. Pričaju Lajkovčani da je Milena Žonova, koja je završila za mašinskog tehničara, morala svojevremeno da upravlja lokomotivom.
- Samo, to više nije aktuelno - veli Dušan Ranković. - Na železnici je sve manje posla i za žene i za muškarce. Lajkovac je samo usputna stanica, a svi vozovi su prolazni. Ja mislim da je danas u celoj varoši još samo tristotinak ljudi zaposleno na železnici. A tako je od 1969. godine, kada je skinuta pruga uskog koloseka. Jednog dana, kad Srbijom prođu brze pruge, mimoići će Lajkovac u širokom luku, to je sigurno. Oslonac Lajkovca će biti prehrambena industrija i energetika: naša zadruga je čuvena u Srbiji, a Tamnava, zapadno polje, pripada našoj opštini. Biće, dakle, posla, ali ne na železnici.
- Ne bih rekao da na železnici neće biti posla - kaže Branko Savić, šef održavanja voznih sredstava. - Pre svega zato što mi ovde, po sopstvenom patentu, proizvodimo takozvani lokotraktor, vozilo za šinsku manipulaciju. Ovde remontujemo i lokomotive. A železnica neće skoro nestati, evo, s njom ćemo i u treći milenijum.

Postoje tu još neke stvari koje ukazuju da Lajkovac neće od varošice postati zabita i zlehuda železnička stanica u kojoj vozovi ne staju. O tome priča čiča Živorad Paunović.
- Ja vam kažem da se blagodareći Draganu Markoviću, narodnom poslaniku i direktoru Lajkovačke zadruge i Živoradu Maksimoviću, direktoru ŽTP Beograd, ipak nešto događa. Evo, ja ću se u maju, kao penzioner, posle 44 godine života u zgradici u koloniji kraj pruge, preseliti u novi stan u centru Lajkovca. Ovi mlađi, njih tridesetak, stanove će dobiti baš na dan Lajkovca, 16. septembra ove godine. Koliko znam, ukupno je izgrađeno sedamdesetak stanova za železničare, a to nije mala stvar. A kad železničari dobijaju stanove upravo ovde, to znači da će posla biti. A to što stanove dobijaju i penzioneri kao što sam ja, znači da železnica istinski misli na svoje ljude. Ja vam kažem da će Lajkovac tek da procveta.

Vodotoranj kao simbol

Kada se, jednog dana, bude smišljao grb Lajkovca, u njemu će se svakako naći i - vodotoranj. On je i danas zaštitni znak varošice, jer je jedinstven u Jugoslaviji. Nekada je postojao sličan u Vinkovcima, ali se njegova sudbina ne zna.

Vodotoranj, inače, nazivaju buzometar. Niko nikada nije ustanovio zašto, jer ova reč ne znači ništa.

Buzometar je izgrađen pre Prvog svetskog rata, obezbeđivao je vodu parnjačama sve do 1969. godine, a onda je napušten i prepušten tužnoj sudbini tavorenja kraj sporednog koloseka.

Danas Lajkovčani razmišljaju da u njemu otvore - restoran. Da ga pretvore u svojevrsnu turističku atrakciju.

Ko je Mile?

Milutin Ranković, vajar i urednik programa u Kulturnom centru "Hadži Ruvim", priča o pesmi "Ide Mile lajkovačkom prugom". Pesma je proslavila i prugu, i Lajkovac, i Mileta.
- Nastala je između dva rata, to je jedino sigurno. Ali, najverovatnije nije nastala u Lajkovcu. Zar nije logično da je za Lajkovčane pruga prema Valjevu valjevska, a prema Beogradu beogradska pruga? Dalje, Mile koji se pominje u pesmi nije ličnost: Mile, to je u ovim krajevima nadimak od milja za svakog. Konačno, neki etnomuzikolozi su na osnovu karakterističnog ritma pesme utvrdili da u njoj preovlađuje uticaj sa zapada, od Drine.

Zbog te pesme, inače, svojevremeno je na jednom pružnom prelazu bila istaknuta tabla sa natpisom: "Zabranjeno hodanje prugom". Otuda je ispredena priča. Kao, isponapijaju se seljaci iz okolnih sela, pa iz kafane krenu kući prugom, zapale cigaretu, zagrle druga, pa udri u pesmu: "Ide Mile..." A za njima naiđe "barski noćni", samo ih pokupi.

Miloš LAZIĆ