Danica Popović
NEMOJTE PRIJATELJSKI, NIKAD VIŠE
Uverena sam da i mi konačno treba sve njih da gledamo isključivo kroz prizmu sopstvenog interesa
Kad su onomad evropske zemlje iz dana u dan priznavale nezavisnost Kosova, skoro je nemoguće bilo ući na predavanje a da se u vazduhu ne oseti neka velika teskoba. I šta sad? Nakon tolikih mojih priča da je najvažnije biti u toku sa svetskim i domaćim zbivanjima, ćutati pred studentima o ovoj temi bilo bi glupo. A pričati o tome, pogotovo ako duboko veruješ da nam je mesto upravo tamo, u Evropskoj uniji, verovatno još gluplje. U tim trenucima jedino iskrenost, ako išta, pomaže.
Meni je tada ova naša evropska priča veoma ličila na neko obećanje da će uskoro (ne znamo kada, ali uskoro) taj naš voljeni princ, ili princeza, svejedno, već jednom pristati na brak. A tamo, u braku, čeka nas mnogo blagodeti, od kojih je verovatno najvažnija – samo članstvo. Nema viševiza i čekanja ispred ambasada. Investitori sve brže pristižu i otvaraju nova radna mesta. Sve bolji poslovni ambijent. Standard raste. Andželina Džoli i Bred Pit objavljuju rođenje svog sedamnaestog deteta, a nama stiže pozivnica za krštenje...
Kad, ne lezi vraže, taj naš princ (ili princeza) priznade nezavisnost Kosova i Metohije, na naše oči. A mi, šta sad mi da radimo? Ima li ikakvog smisla misliti uopšte na brak, nakon takve prevare?
Moj je odgovor bio: da, ima smisla. Mi treba da sklopimo brak – iz računa! Dakle, čarobna formula je: bes (koji prođe), plus prezir (koji ne prođe), plus sopstveni interes (uz osmeh). Kada ih vidim, na skupovima ili diplomatskim večerama, ja samo o tome mislim: šta imam ja ili šta Srbija ima od vas? Pošto nisam političar, ovu svoju priču ispričala sam i vrhuški američkih i evropskih diplomata u Beogradu. Uz osmeh, naravno. Nije im se dopalo, ali nije stvar u dopadanju, nego u interesima, tu smo se složili.
Vremenom, naravno,emocije utihnu, pa se tako naš princ (odnosno princeza) prilično brzo u našim očima pretvori u jedan najobičniji – šalter. Tamo se izdaju vize, dozvole, papiri, diplome, potvrde... koje su nam, to ne smemo da zaboravimo, i te kako potrebne. A potrebne su, u krajnjoj liniji, zato što tamo ljudi bolje žive nego mi ovde, pa je valjda i u našem najboljem interesu da idemo u tom pravcu. A dokaz, ima li dokaza da je tako? Ima, evo. Sve siromašne zemlje – bez izuzetka – hoće u Evropsku uniju, a nijedna, ni siromašna ni bogata, neće napolje. Naročito neće sirotinja – ni ona stara, poput Portugalije i Grčke, ni ova nova, od Slovačke pa do Rumunije i Bugarske – jer se šlepuju uz bogate i na tome mnogo profitiraju. I jedino su ti primeri od značaja za poređenje sa nama. Pustite Norvešku, ona ne trpi nikakvu štetu od toga što ne želi da uđe u Evropsku uniju. A da trpi, budite sigurni, istog bi se sekunda našla u Uniji!
Stoga sam uverena da i mi konačno treba sve njihda gledamo isključivo kroz prizmu sopstvenog interesa. Ako nas, onda, na kraju ipak ucene – priznajte Kosovo ili ništa od članstva –tek tada bi, i to tek ako bismo na to pristali, nastala stvarna šteta koja premašuje koristi koju od njih imamo. Ali korist koju dotle ostvarimo došla bi u prave (to jest naše) džepove. Ja to ne bih poklanjala.
I onda dolazi tužniji deo priče, onaj u kome neke bivše jugoslovenske republike priznaju Kosovo. Ne znam je li ikoga iznenadilo što su to prvi učinili Slovenci, ti večito nagrađivani i nikada kažnjeni „pioniri ratnih zločina na Balkanu“ (što reče Ljuba Stojadinović). Ali sve ostale priče stvarno su bili teški udarci, sve dok se čovek ne seti čarobne formule: bes (koji prođe), plus prezir (koji ne prođe), plus – interes! Tada stvari vrlo brzo dolaze na svoje mesto.
Evo, recimo, Hrvatska. Nezavisno od tog nesrećnog priznanja Kosova, tamo se, koliko čujem, još uvek ne može bezbedno letovati ako ne sakrivate svoje (srpske) tablice na automobilu. Jel’ tako? A ja naivno mislila da letovanje znači opuštanje, provod, kad ono – treba još i da se malo postidim same sebe i sakrijem oznake svoje zemlje! Da li su oni normalni, mislim se... i zaključim da verovatno jesu, samo da nam se čarobne formule malo razlikuju. Ni u mojoj formuli, iskreno rečeno, ta destinacija već odavno ne postoji, ali ne zato što nemam para za letovanje.
I onda su Crna Gora i Makedonija priznale Kosovo. Kao da i oni imaju neku svoju čarobnu formulu, u kojoj Srbija ima važnost koliko i lanjski sneg. Lepo. Meni onda preostaje samo da se upitam: a šta Srbija ima od vas? Hajde da izračunamo. Ako imamo koristi, onda da je uzmemo, šteta je da se baci, a ako koristi nema, da vam okrenemo leđa. I tako, po svakom, ali svakom božjem pitanju, a kakav će ishod biti – e pa, zavisiće od pitanja!
Više se ni ja ne smejem, a bilo mi je tako smešno kada je, negde posle 5. oktobra jedan visoki srpski funkcioner (zadužen za ekonomiju) ovako odgovorio na predlog slovenačke delegacije da sklope jedan prijateljski posao sa Srbijom. Nemojte prijateljski, zamolio je uz osmeh, možemo li – strogo poslovno?
profesorka Ekonomskog fakulteta i članica CLDS-a
Poslednji komentari
@Daroslav Guzvic.-Vas poslednji komentar je zaista lepo napisan,pre svega mislim na vase namere.Izvinite zbog greske u imenu,mada to zaista ne smatram narocito vaznim.
Ovde ima osoba koji ti nadju gresku zato sto je negde malo slobo a trebalo bi da bude veliko.Tacna je vasa konstatacija o osnovnoj temi autora.Medjutim,ja nisam otisao daleko od teme.Naprotiv,mislim da je moj prvi komentar kompatibilan sa temom.Kod nas se cesto mogu cuti pozivi da rasudjujemo trezveno i manemo se emocija
a posledica su NASEG OGROMNOG KOMPLEKSA NIZE VREDNOSTI jer stalno imamo potrebu da smo S NEKIM VELIKI PRIJATELJI,BRACA ili da nas NEKO VOLI.Taj izrazeni kompleks je upravo posledica cinjenice da mi znamo ili negde pretpostavljamo kako zivimo od tudje pomoci.Vas savet da potrosim 15-tak dana i izadjem sa tacnim ciframa je verujem dobronameran,ali nema svrhe.Nigde kod nas ne mozete naci,sta je sve Srbija a ranije Jugoslavija dobila za dzabe.Nema takve baze podataka.
Vi ste pominjali MMF,UN,verovayno mislili na Svetsku banku i druge razne finansijere,ali tu se mogu dobiti detalji kredita,ne i donacija,poklona...Ako ste pazljivo procitali moj prvo komentar,shvatili ste sta sam hteo da kazem.Cinjenica je da smo u XX i XXI veku dobili ogromne svote novca i svega ostalog.Samo saznate da je neko platio 100 miliona evra za skenere,neko 5 miliona evra za neku medicinsku opremu,neko popravio skole po Srbiji,neko kupio kompjutere,neko placa narodnu kuhinju...Tvrdim vam da su nam u XXI veku poklonili najmanje 5 milijardi evra,jer se u poklon moze racunati otpis dugova od negde 3 milijarde evra.
Pritom,uopste ne racunam najpovoljnije moguce kredite sa grejs periodom od po 5 godina i minimalnom kamatom.
Da ne duzim,cesto cujem od ljudi "Ma sta mi stalno govorimo o prijateljima,treba da sa svima imamo ciste racune".Taj prkosan ton me nervira jer mi koliko znam nikom nista nismo davali a stalno smo uzimali i stalno se ljutimo.To je poenta nase diskusije.
Молим Вас (редакцију, колеге новинаре) да више Драгану израчунате те донације и дате податке колико је то нама ко "поклонио". Већ годину дана врти једну те исту причу, лажући народ, и ставља у исти кош новчане кредите државе, привредних и приватних лица с неповратним донацијама. То је толико очигледно- незнатно, али му се ипак мора представити до у задњи динар, јер у супротном ће живети у заблуди да су ЕУ и УСА једни велики хумани добротвори. Унапред хвала. Драган Остојић
Dragan,BGD , 17/10/2008, 21:16 извињавам се свима, досадио сам и Богу и народу непримерено честим постовима, наравно и Вама господине Драгане. Свима нама као људским бићима је потребно више самопоштовања мање самољубља – оно унижава. Самопоштовање је резулат самопрегора и напора да савладамо живот; велике и мале проблеме. Али без обзира на све, дужни смо поштовања једни других - и Вас без изузетка. А Ви, никако да кренете у сусрет; како знате да се код нас не могу наћи сводно (консолидовано) исказане све трансакције са иностранством - дакле и донације. Наш девизни, царински, закон о спољнотрговинским односима затим Царина као орган Министарства Финасија, Народна банка све то прописују и региструју са незнатном маргином грешке. Систем друштвених рачуна УН,/(из 1952 са допуном 1968) који је основа и наших националних биланса има 4 главна рачуна а последњи од њих је тзв рачун иностранства где су у билансу плаћања обухваћене текуће трансакције а у обрачунском, да и њега поменемо, оно што је вама интересантно стање дугова, девизних резерви итд. Немојмо да наш немар маскирамо самоувереним и помало самољубивим ставом да сигурно нећемо наћи. Погледајте годишње извештаје Народне Банке, Завода за Статистику ММФ, УН и потражите њихове остале публикације и после мало али веома занимљиво проведеног времена одједном ћете се наћи усред; самопоштовања - истина ће Вам бити далеко лепша од претходних убеђења и заблуда. Наша Даница тај рачун иностранства рецимо врти око малог прста и претреса га са лакоћом - зато је самоуверена, а ми пуни поштовања за њу. Пробајте да изађете из резигнације и сумњичавости, отисните се у ту малу авантуру, сигурно Сте храбар човек; па шта ако и до темеља срушите Ваша претходна убеђења и свет, истина ће Вам засијати а још у огледалу, док се умивате, ћете видети један сјајан и нов лик а када га упознате бићете задивљени.















