Društvo

„Nevidljivi” u školskoj klupi

U svakom odeljenju u Srbiji u proseku je bar jedno dete sa teškoćama u razvoju. – Škole su dužne da ih prime, ali roditeljima se savetuje da ovu decu upišu u specijalnu ustanovu

Deci je potrebna podrška vršnjaka Foto D. Ćirkov

Stefan Lazarević je učenik beogradske Osnovne škole „IvanGoranKovačić”. Voli da igra košarku, da se igra na kompjuteru. Čita knjige Branislava Nušića i Duška Radovića, voli serije Siniše Pavića. Kaže da bi voleo da nauči da svira harmoniku i da jednog dana postane voditelj kao Vanja Bulić.

Stefan je jedno od nekoliko hiljada dece sa teškoćama u razvoju koji ide u redovnu osnovnu školu.On ima 14 godina, a dijagnoza autizma postavljena mu je kada je imao tri godine. Bezobzirana činjenicudazakoniuSrbijigarantuju svima pravo na obrazovanje, mnogo je dece koja nisu uključena u obrazovni sistem. Vesna Zlatarović iz Centra za interaktivnu pedagogiju kaže da podaci o tačnom broju učenika s teškoćama u razvoju ne postoje, jer je reč o praktično nevidljivoj deci. Procene Centra za prava deteta iz 2006. godine govore da je oko 60 odsto ovih mališana isključeno iz obrazovno-vaspitnog sistema.

– Novi Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja donet je 3. septembra 2009. godine i uvodi jednako pravo na obrazovanje i dostupnost obrazovanja i vaspitanja bez diskriminacije i izdvajanja dece. Škola jeobavezna da upiše svu decu koja se prijave, to kaže slovo zakona, ali u praksi i dalje važi da škola „čini uslugu” roditelju ako mu upiše dete– kaže Vesna Zlatarović.

Rezultati istraživanja među 205 nastavnika iz deset osnovnih škola, objavljeni u najnovijem zborniku Instituta za pedagoška istraživanja, pokazuju da nastavnici podržavaju zajedničko školovanje sa humanističkog aspekta (84,4 odsto), ali da su zabrinuti za akademski uspeh odeljenja u koja su uključeni učenici sa teškoćama u razvoju. Istraživač ovog Instituta mr Rajka Đević objašnjava da 15,6 odsto nastavnika ideju inkluzije doživljava kao utopiju u našim uslovima, kao i da 42,4 odsto njih vide specijalnu školu kao bolje obrazovno rešenje za ove učenike.

Milanka Šojić Pavlović, defektolog iz Banje Koviljače, kaže da zna patnje svakog svog deteta i svakog roditelja, ali kada su u pitanju ova deca, nepromišljenost je veliki rizik, a svaka greška se skupo plaća.

– Odgovorno tvrdim da u Srbiji nismo spremni za inkluziju. Za nju je potrebno puno više od malih učionica, krede i olovke. Da bi se sprovela moraju biti pripremljeni vaspitači, roditelji, psiholozi… Nedavno je čitav tim stručnjaka iz Beograda u našoj školi održao predavanje o ovom problemu. Svi su redom bili – protiv. I moj kolektiv, od prvog do poslednjeg čoveka je rekao – ne – otvoreno kaže Milanka Šojić Pavlović.

Ona navodi samo jedan primer: deca sa posebnim potrebama u redovnom odeljenju ne mogu da budu duže od tri časa po pola sata, a u prvom razredu imaju i po pet časova, kao i vannastavne aktivnosti.

Njeno pitanje za prosvetne vlasti je i zašto se smanjuje broj defektologa. „Moj predlog, posle 39 godina radnog staža, jeste da ako inkluzija već mora da postoji, onda bi u nju trebalo uključiti što više novih, mladih defektologa i rasporediti ih svuda, od obdaništa do fakulteta. Trebalo bi edukovati celo društvo”, smatra Milanka Šojić Pavlović.

Majka malog Stefana, Snežana Lazarević i sama član Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom Srbije – „MDRI” kaže da je njenom sinu obrazovanje u redovnoj školi pružilo mnogo mogućnosti za razvoj i da bi njegove teškoće bile mnogo izraženije bez te autentične podrške vršnjačke grupe.

– Mnogo je sazreo, napredovao, učio je u društvu svojih vršnjaka i od njih. Imao je priliku da doživi sve što i druga deca njegovog uzrasta – kaže Snežana Lazarević.

Na naše pitanje da li se ovoj nevladinoj organizaciji javljaju roditelji koji imaju problem da upišu svoje dete u redovnu školu, ona odgovara da škole neće otvoreno da odbiju decu sa teškoćama u razvoju.

– To se više radi onako prikriveno, kroz razgovor i preporuku da bi bilo bolje da se takvo dete upiše u specijalnu školu. A šta će roditelj da uradi zavisi i od toga koliko poznaje zakon i to je ono čime se bave organizacije poput naše – objašnjava Snežana Lazarević.

Njeno iskustvo, priče drugih roditelja, saveti stručnjaka, kao i izvodi iz domaćeg i međunarodnog zakonodavstva deo su drugog broja biltena Inicijative za inkluziju „Veliki mali” iz Pančeva koji je moguće preuzeti na sajtu www.velikimali.org.

Sandra Gucijan

objavljeno: 29/07/2010

Poslednji komentari

Anna David | 29/07/2010 06:45

Milanka Sojic-Pavlovic, je najbolji pedagog. Znam je licno. Ima veliku empatiju i ljubav prema deci sa specijalnim potrebama. Izuzetno je veliki strucnjak -defektolog. Izuzetno ima sluh i za roditelje koji imaju dete sa teskocama. Izuzetna je i kao covek i majka. Plemenitiju osobu nisam srela. Iskreno divljenje ovoj VELIKOJ , angazovanoj zeni koja je ostavila i ostavlja veliki trag u obrazovanju dece sa specijalnim potrebama. Bravo, draga Milanka, i veliki pozdrav od tvoje drugarice.

Slobodan Mandic | 29/07/2010 09:23

U Beogradu se gradi metro dok djecu sa mentalnim bolestima/problemima nazivamo debili kreteni i ludaci.

Tucemo ih na odmorima i poslje skole a nista se bolje ne ponasamo ni mi odrasli.

Nije za nas metro za nas su zaprezna kola opanank kreda i tabla po kojoj ce mo da pisemo.

Љиљана Ј. | 29/07/2010 23:21

Књиге за основно образовање су катастрофалне. Није ми јасно шта деца уопште и могу да науче из њих када им основни појмови многих ствари нису објашњене.Када се у школама више води рачуна да учитељи и наставници "пређу "цело градиво а мање се води рачуна дали су деца торазумела и схватила ,тако ће нам бити са децом која имају посебне потребе. Када се буду формирала одељења са 20 ђака и градиви буде разумљиво а учитељи и наставници почну да размишљају о деци коју уче онда ће се и слика образовања променити. Овако док просветне раднике деца којууче уопште не занимају (доказ је то што незнају ни како се деца којина предају зову) и не покажу у свом раду праву педагогију, ништа се неће променити. А можда је таква наредба из "Образоване Еуропе" којој нетребају наша паметна и образована деца него приглупи шлосери којима че моћи да управљају.