Kultura

34. FESTIVAL FILMSKOG SCENARIJA

Scenaristi ulaze na sporedna vrata

Da li je „spajanje” uloge scenariste i reditelja u jednom autoru dobro ili loše za kvalitet filma

Iz filma „Žena sa slomljenim nosem” Srđana Koljevića

Vrnjačka Banja – Tokom ovogodišnjeg Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji često se pominjalo pitanje opravdanosti daljeg postojanja tako specijalizovane manifestacije. Manje zbog, kako i sam direktor Milan Nikodijević priznaje, smanjene podrške iz kase lokalne samouprave, nedostatka odgovarajuće opreme za kvalitetnu projekciju filmova, sve jačeg uticaja raznih „grupa građana” koje zastupaju, donekle, estradno „obogaćivanje” festivala, a više zbog sve učestalijeg svođenja scenarista na sporedne, tehničke uloge u stvaranju filma. Tome je „svedok” i festivalski program u kome se može videti da većinu filmova potpisuje jedan autor u ulozi i scenariste i reditelja. O tome da li je to samo srpski slučaj i koliko to utiče na kvalitet dela bilo je reči na festivalskom simpozijumu, kome je predsedavao Dinko Tucaković.

Srđan Koljević, scenarista i reditelj, rekao je da je pojavom talasa autorskog filma u Francuskoj scenarista ponajviše obezvređen kao autor, dotle da na „crveni tepih” festivala izlaze samo reditelj i glumac dok scenaristi ulaze na sporedna vrata. Zato on podržava ulazak scenarista u taj „zabran” reditelja.

– Scenarista već kad piše – tvrdi Koljević – vidi film u svojoj glavi. Ja radim i jedno i drugo, jednostavno čovek piše neke tekstove za svoj glas smatrajući da je njegov glas najbolji za tu pesmu. Ne sporim, pri tom, da postoje pesme koje može bolje otpevati neko drugi – rekao je Koljević.

Nasuprot njemu, reditelj Slobodan Skerlić smatra da je idealna situacija za kvalitet budućeg filma „da scenarista i reditelj budu dve osobe”.

Time on podržava i važeći stav domaće asocijacije reditelja i ističe „da kad reditelj sam napiše scenario on prosto vapi za mišljenjem drugog, za distancom nad tekstom, jer postoji  potreba za dubinskim razmišljanjem o scenariju”.

Neophodnost distance nad scenarijem potvrdio je i Koljević napominjući da ga ima i kao reditelj, kako u protoku vremena tako i u prihvatanju primedbi, predloga od drugih kome se poveri čitanje. Tu je istakao i postojanje takozvanih skrin doktora koji daju, istina neobavezno, ali uvek korisno mišljenje prilikom snimanja filmova u inostranoj koprodukciji.

Značaj scenarija za dobar film posebno je istakao Aleš Kurt, scenarista i reditelj, koji je napomenuo „da se režijom retko može upropastiti dobar scenario”.

– Stoga je moje mišljenje da u procesu stvaranja filma moraju postojati najmanje tri osobe: prvo pisac scenarija, pa drugi čovek sa nekom distancom prema tekstu i treći sa još većom, odnosno reditelj – tvrdi Kurt.

Na ovom simpoziju čulo se i mišljenje da  istinski autori filma najčešće nisu ni scenaristi ni reditelji već producenti kao ljudi koji imaju novac da filmove snimaju...

Većina je ipak bila na stanovištu „da bi svako trebalo da radi svoj posao”, a na neki način pomirljiv zaključak je inicijativa da se Filmskom centru Srbije, a i Festivalu filmskog scenarija, predloži da ubuduće scenariji koji dobiju sredstva na konkursu prođu kroz neku vrstu dorade, što znači da bi se  scenaristi, reditelji i odabrani dramaturzi bavili „poliranjem” tekstova.

– Tako bi ti scenariji bili konačno dovršeni, jer svi smatramo da našim scenarijima često nedostaje „poslednja ruka”, a za to je prirodni „krov”  upravo ovaj festival u Vrnjačkoj Banji – rekao je za „Politiku” Srđan Koljević.

M. Dugalić

objavljeno: 14/08/2010

Poslednji komentari

oblak Po | 15/08/2010 19:38

Ne samo nasa kinematografija, vec celokupna nasa umetnost i kultura je duboko zaronila u dno dna. Odavno smo mi u mulju i bauljamo tako vec decenijama. I onda pojavljuju se deformisani mladi kvazi intelektualci koji nam porucuju smisao besmisla iz udobnih fotelja bogatih vila. Hvala na ukazanom izivljavanju na video artu i onanisanju ali kombinacija horor-porno zanra nije moja soljica caja. I da jeste poruku koju ste hteli da kaze ima na milion boljh i dubljin nacina da se ukaze a ne na ovakav banalan nacin.
Stradanje i propast nas svih moze da se vidi na svakom cosku nasih ulica ali posto smo kolektivno oguglali na sve, nema osecaja vise u nama da to primecujemo.