Kulturni dodatak
PRIČA IZ AFRIKE
Bašta sljezove boje u Tunisu
Otišao sam u noćni suk. Pored tvrđave, četvrtaste krošnje okrečenog drveća spajale su se u vazduhu, kao šimširi na štulama. Vetar je nosio hartije po praznim ulicama. Porcelanske pločice bile su ugrađene u fasade. Mačke su bile bezbrojne. Šteta što se ne hrane muvama
Sevalo je kad smo sletali.
Plavuša ravnog dupeta, u letnjoj haljini, izbacila je gejzir histeričnog smeha,
– Kao kit – pomislio sam.
– U pola tri na aerodromu! – kliktala je. – Je ’l se ovo meni dešava?!
– Tebi je sad sve smešno – pridružila joj se drugarica.
U Beogradu su živoruke i mrtvoglave horde ubile Francuza. U takvim situacijama, čovek se u svom gradu nađe kao u stupici i želi da pobegne. Na noćni let za Tunis došlo je osam ljudi.
– Možete da se podelite i da igrate fudbal u avionu – posavetovao nas je policajac.
Plavuša je ispustila gejzir smeha dok je avion sletao.
Vozač nas je u Monastiru čekao od deset ujutro. Baš smo ušli u kombi, kad je mrak na istoku pozeleneo. Ugasili su svetla na autoputu. Neosetno je nastupio bezvazdušni dan. U bezvazdušnom danu mimoišli smo fabriku, osvetljenu dijamantskim svetlima. Išli smo niz ulice, sa zgradama meksičkog izgleda. Palme su bile jedino poznato.
Na recepciji muva samo što mi nije uletela u usta. Odakle se stvorila u šest ujutro? Moj hotel u Susu bio je sagrađen negde sedamdesetih godina i od tada ga je bog zaboravio. Predvorje je ispunjavao neki zadah, slabo popravljene kanalizacije, propušten kroz prigušivač. Za dvadeset evra dobio sam sobu sa pogledom na more. Dole su šuštali valovi. Prolazili su fijakeri okićeni veštačkim cvećem i čulo se klipete-klop. Rusi su počeli da se kupaju pre nego što je ružičasto-narandžasta svetlost dotakla terase. Posedeo sam nad džinovskim akvarelom. Nebo i nadzidani oblaci bili su sljezove boje.
U Tunis sam, umesto bedekera, poneo Baštu sljezove boje. Bašta me je, kao dečaka, učila slobodi jezika i mašte. Pri ponovnom čitanju, shvatio sam da u toj knjizi mesec ima ulogu koju u Don Kihotu imaju vetrenjače. Mesec je mamio u daljine, na putovanja. Petrak se žalio:
Sjećam se, pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? – drekne ćaća, pa za mašice, za kandžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao...
Mesec se na arapskom, verujem, kaže kamar. Ja sam se, eto, oteo i pošao za njim.
Da.
Međutim, tepison je bio star i buđav. Doručak je bio loš. Soba je mirisala na neprovetreno. Smesta sam poželeo da se vratim.
– Prvi dan je najgori – upozorio je Omer.
Znao sam da stvari ne vidiš dok ne naučiš da ih vidiš.
Navukao sam zavese. Tonuo sam u glavobolan san, među poentilističkim tačkama, zaostalim od akvarela koji sam posmatrao na balkonu.
– Ispluta mjesec tajanstven i nijem – šaptao je mom zaspalom umu Branko Ćopić.
Posle buđenja utvrdio sam da je pesak kao brašno, a talasi topli. Iskošeno oktobarsko sunce vetar je nosio preko tela kupača. Istrljao sam se debelim frotirom. Posle sam uhvatio moped sa aluminijskom nadstrešnicom i povezao se u Port el Kantaui.
... i tamo kanda ima svijeta, šuplje je ispod neba. Ima, ima...
Moped me je dobro protresao. Vozio je pedeset kilometara na sat, pa se moglo pasti pred točkove nailazećih automobila. Prošetao sam se među oleanderima i hotelima u mondenskom Port el Kantauiju. Prodavali su razglednice kamila sa fesovima, kožne jakne, lake šešire i kristalizovani pesak – pustinjske ruže...
– Uzmeš ružu i nekom razbiješ glavu.
Vrapci su se pomamno rascičali u grmu buganvilije u sumrak. Vetar je šištao palmovim lišćem. Hoteli su blistali od beline. Popio sam čašu vina među jarbolima. Na jedan od njih bio je nataknut zamagljeni mesec.
– Mjesec sjao kad sam konje krao – iskočio mi je u svest stih Branka Ćopića.
Mesec je razvukao stazu preko mora. Branko je šaptao:
...viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
Hajdemo!
Hajdemo! Kud? Nazad u Sus?
Francuski radio je svirao u taksiju. Dok sam se šetao uz šuštanje mora, kao i uvek, doplovljavale su scene iz drugih gradova, razni deja vu-i. Ovo je ličilo na Marmaris i delove Rija. Činilo mi se da sam u Havani i da se šetam pored robovskih kupališta. Na Havanu me je podsećala izvesna... zabačenost... Ovo ne moraju biti fakti, već odjeci moje duše. Islamske jednospratnice ličile su na španske. Sicilija je preko puta. Moj poznanik Kris di Anđelis je veći Arapin od svakog Arapina. Momci su se šetali sa devojkama od kojih su neke nosile marame. Jednom je na majici pisalo
Istina boli, laži ubijaju.
Prolazili su automobili, turistički vozići i klipete-klop. Šumila je noć sa morem. Pijanci su se derali u parkiranim kombijima. Čovek u beloj košulji, nalik na sekretara partijske organizacije u Fojnici uljudno mi je ponudio da kupim hašiš. Otišao sam u noćni suk. Pored tvrđave, četvrtaste krošnje okrečenog drveća spajale su se u vazduhu, kao šimširi na štulama. Vetar je nosio hartije po praznim ulicama. Porcelanske pločice bile su ugrađene u fasade. Mačke su bile bezbrojne. Šteta što se ne hrane muvama. Prazan suk je bio zastrašujući.
Vratio sam se na promenadu uz more. Žuljajuća muzika i bubnjevi tukli su iz klubova. Prolazili su lokalni galebovi sa Evropljankama. Bezvezan osmeh mi se razlio po licu:
– U Tunisu sam!
Prezirem turističke rasiste koji svoju ozlojeđenost pretvaraju u tuđu manu. Šetnja tom ulicom za mene je bila dosadna i odlična. Čak mi je i onaj vonj truleži i neodređeni vonj kanalizacije u predvorju postao u redu. Hteo sam baš da budem u kubanskom ruševnom hotelu. Verovao sam u ulogu konfuzije u životu, ne sasvim nezačinjene konfuzije. Mislio sam da konfuzija pomaže živosti života, pod uslovom da, kao Alisa, možeš da pronađeš put nazad. Tu vrstu benevolentnosti sam izgubio kad me zaboleo stomak. To se desilo...
...To se desilo tako što sam po restoranima probao nova jela...
Brik je neka vrsta pite, punjena najčešće tunjevinom, sa svežim jajetom unutra i pečena na ulju, skoro idealno predjelo. Odža je vrsta sataraša sa jajetom koje sam jeo sa ljutom kobasicom. Ukusa je dobrog, ali ćete posle toga do ponoći podrigivati na beli luk. Za sendviče peku testo na ulici. Jeo sam ih i sa tunjevinom i sa girosom, i to nije prošlo bez posledica.
Petog dana probudili su me bolovi u stomaku. Morao sam stalno da idem u toalet. Čitave noći, mrmljajući, savetovao sam se sa nekim, a nisam znao sa kim. Probudio sam se bez volje za život. Iako bolestan, otišao sam na plivanje. Tako sam pored stomačnih problema navukao i sunčanicu. Ujutro sam izbolovanim glasom pozvao doktora. Došao je taj doktor, nalik na koalu, naplatio više nego što je rekao i prepisao mi lekove. Iscrpljen, stalno sam padao u san. Prespavao sam skoro čitav dan i noć. Branko Ćopić je recitovao:
Pored mene je onaj smjeli nevezani koji sve hoće i sve može, njegova ruka je na mom ramenu, a dolje u toploj dolini čeka me i misli na mene onaj drugi dobri... koji će do kraja misliti na mene i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu...
U onom polubunilu video sam scene sa ovog putovanja.
U gradu Tunisu vetrić je donosio miris dezodoransa od limuna. U plavoj fontanici u pasažu plivale su kornjače. Četvorostruki grozdovi francuskih kandelabra krasili su pločnike.
Kartagina je bila u belim vilama, plavim terasama – sanducima, urminim palmama i eukaliptusima. Stojeći nad Antonijevim termama gledao sam tirkizno more i siluetu planina preko zaliva.
U plavom Sidi Bu Saidu zaljubio sam se u kuću bivšeg muftije koja je sada muzej Dar el Anabi, sa brojnim terasama, majolikama, plavim mušebacima i promajama. Hteo sam da ostanem u tom momentu.
Stomak me je boleo i sevalo je oko pupka. Okićeni fijakeri koji su mi ranije izgledali šarmantni sad su mi delovali kičasto, čak zlokobno. Kad si bolestan ništa ti nije interesantno. Interesantno je samo da ti bude dobro.
Kad sam konačno smogao snage da se prošetam, vetar je poneo prašinu u pozeleneloj ulici. Kišni prah je zalebdeo u vazduhu. Pred oblakom prašine ustuknuo sam u lift. Sa visine sam gledao kočije sa pokislim putnicima. Klipete-klop! Neprestano je sevalo. Žalci su se smenjivali nad morem. Kaplje su postale krupnije. Škropot kiše po staklu je formirao frazu. Naleti vetra su je ponavljali sa preklinjućim intenzitetom. Pojačao se vetar i porasli su talasi. Palme su pretvorene u očajne hobotnice. U svetlosti munje videlo se nabrano more. Po ovakvim noćima putovao je sveti Pavle. Navukao sam zavese da se sakrijem od bleskova. Čangrljao je na terasi escajg ponesen vetrom sa stolova. Sevnulo je opet. I opet! Zatim je zagrmelo potmulo kao da i boga boli stomak.
Poslednji komentari
super tekst!
Заиста уживам у Вашим повременим одјецима на овим страницама.После овог текста,сетила сам се своје апсолвентске екскурзије у Египту, 1992.год...месо на базару,које се полива еозином,у врелом дану,муве,муве...кутије пробиотика,стрепња од стомачних тегоба...колега који чучи у пешчаном каналчићу,крај пута од Каира до Александрије,навучене завесе у аутобусу...егзотика,свуда,нека чудновата лепота.
Радознало и са радошћу, надам се Вашим новим текстовима.
Ocarana sam,
predivno docarane slike u avionu,(naročito plavušin smeh)tekst je visokog knnjiževnog nivoa,kažu da nema
ženskog i muškog pisanja ali ipak muško pero je moćnije
S poštovanjem!









