Kulturni dodatak

IZ RUKOPISA

Kožni kaputi su „evergrin”

Jutrima, danima, noćima, dok su se kilometri njegovih naučnih studija taložili u bibliotekama Akademije, kilometri filma akademikovog života pred televizorom pohranjeni su u podrumima Službe. – I tek posle promena 2000, Đinđićev načelnik BIA dao je nalog da ta glupost prestane, a posle izvesnog vremena akademik je i umro

(Ilustracija Dragana Stojanovića)

Pavle je sedeći na stepenicama Santa Maria della Salute brzo zapisivao u notes:

Da su srpski politički sukobi nasilni to je očigledno, ali odakle izvire ta nasilnost? Urođeno je nasilničko političko ponašanje srpskog čoveka jer šiklja kao voda iz izvora, snažno i neprestano.

Kako je moguća sinteza nasilja pojedinca i društvenog ponašanja a priori? (Ovu rečenicu je potcrtao sa dve linije, parafrazirao je Kantovo pitanje – Kako su mogući sintetički sudovi a priori).

Realizacija nasilja važnija čak i od razloga samih sukoba.

Retko kada su srpska opozicija i vlast sarađivali. Česti pokušaji međusobne likvidacije.

Da li je ovde Lucifer glavni bog?

Lako se zaboravlja pravoslavna sabornost. Molitva ne sprečava vradžbine oko glave.

Policija i sudovi učestvuju u političkim obračunima.

Krvožedna netrpeljivost prema međusobnim razlikama. Sukob jeste stalan jer su razlike prirodne i stalne, a neprirodno je da svi budemo isti.

Pavle nije mogao sebi da odgovori na ova pitanja, odvlačilo bi ga na nesigurni teren kolektivno nesvesnog, u taj džak ubacuje se svašta, ko bi ga znao kako je sastavljana srpska duša. Spontano su mu navirala ta pitanja, svake nedelje kada je zaključivao novo izdanje novina. Poslednjih deset godina, unatrag do 1999, Beograd i Srbija su u grotlu nasilja. Na uredničkom stolu stalno isti aktuelni materijal – afere, intrige, prepucavanja, optužbe, vređanja, monstruozna ubistva, montirani kriminal, stvarni kriminal. Na njega samog je, kao što je i na glavnog urednika popularnog nedeljnika, odmah posle političkog prevrata, u leto 2001, pucano usred grada i usred bela dana. Ministar policije je molio da o tome ćuti. Pavle je imao prijatelje koje su Srbi likvidirali zbog političke netrpeljivosti, zbog vlasti i ličnih interesa – Zorana Đinđića, Ivana Stambolića, Slavka Ćuruviju...

I nisu oni samo ubijeni, i njihova tela je politički neistomišljenik i rival hteo da uništi. Đinđić je u dvorištu Vlade Srbije u Nemanjinoj tako gađan da mu svaki organ iznutra bude raznet, jednostavno nema ga više. U Udbi je Đinđić zaveden pod šifrom – Đozluk, treća linija, unutrašnji neprijatelj. Slavko je u Svetogorskoj ulici posle metka u glavu bio dodatno izrešetan. Šifra u Udbi je bila – Ćuran, treća linija. Stambolić je kidnapovan ispred kuće u Košutnjaku i iznad znamenite banje Vrdnik egzekutiran metkom u potiljak dok je klečao u šumi među slavnim srpskim fruškogorskim manastirima, ni iz jednog nije stigao spas, nijedan svetac se sa neba tih srpskih svetinja nije spustio da bi zaustavio ruku krvnika nad potpuno nevinim čovekom, a potom je bačen u živi kreč i telo rastopljeno. Srpsko političko uklanjanje i pretvaranje u Ništa. – Ivan Stambolić je, poverio se Pavlu njegov izvor, u redakciji dnevnih novina pred pikslom sa mikrofonom potvrdio da prihvata da bude lider ujedinjene opozicije protiv Miloševića. Zatim su sišli u baštu restorana i na ručku je urednicima ponovio. A posle podne je telefonirao malom, živahnom lideru opozicije koji je bio ushićen odlukom i hteo smesta da otputuje u Budimpeštu i saopšti Amerikancima, da li Gelbardu ili Montgomeriju. Sutradan je Stambolić kidnapovan i ubijen, bilo je potrebno samo 24 sata od objave odluke do njegove likvidacije. – Kakav Koštunica, Koštunica ne bi ni postojao da je Stambolić bio lider opozicije – tvrdio je obavešteni izvor i dodao: Uvek sam se čudio i pitao zašto taj razgovor u bašti restorana nije uziman u obzir prilikom istrage o ubistvu Stambolića? – Ma ne, to uopšte nije tačno – nestrpljivo je i pokretom ruke Stambolićev prijatelj odagnao tu varijantu – Ivan se nije opredelio. Jeste razmišljao, ali, između mogućnosti da se ponovo politički angažuje ili da to odlučno odbije, on je izabrao najgoru soluciju – da bude neodređen. Sa takvim stavom najviše je plašio Slobu i Miru, kao svi diktatori osećali su da im je kraj blizu i nisu mogli podneti misao da se neko ko je bio na početku njihove karijere, preko koga su oni prešli i uklonili ga, ponovo pojavi i zauzme njihova mesta. Bolje je bilo da se opredelio. Kada se politički aktiviraš dobijaš auru i ona te brani. Nije lako izići nakraj sa politički angažovanim čovekom!

Udba se uključila u kontrolu Stambolića sutradan po njegovom padu sa vlasti – naravno nezvanično, bez oficijelnog naloga, samo mig jednog od šefova na mig političara, bilo je dovoljno što nije za Slobu, dakle, mogući je protivnik, treća linija, unutrašnji neprijatelj. Slušali su ga, pratili kontakte sa Beogradskim krugom, analizirali komentare posle obilaska granatiranog Sarajeva. – Ali u tome devedesetih godina ni mi ni naši šefovi nismo nalazili ništa subverzivno. Bio nam je simpatičan, opušten, dasa – tvrdio je Pavlu obavešteni izvor – međutim, krajem 98. Udba menja ritam.

Šifre i dosijea krmane mnogim sudbinama.

Ima duhovitih šifri, obešenjačkih.

Ima šifri koje u tri, četiri slova otkriju glavnu karakternu crtu a iskusnom psihologu trebalo bi nekoliko sesija, a ima i onih koje poput snajpera tako pogode da promene javni imidž za ceo život mada čovek nema veze sa njom. Uglednog srpskog akademika pedeset godina su vodili kao američkog špijuna, još ga u mladim danima lažno, zlurado, prijavio prijatelj i kolega. Konkurisali su za mesto direktora prestižnog instituta, budući akademik je pobedio i nastavila se feljtonska priča iz romana Grof od Monte Krista, uvek je pored talentovanog Dantesa prisutan zavidljivi Danglar, koji će levom rukom i iskrivljenim rukopisom da pošalje lažnu prijavu tužiocu, prijavljenog su podvrgli Operativnoj obradi, postao je stavka budžeta Službe i države.

Generacije su se potom vežbale na njemu, prisluškivali su, pratili, dovijali se da saznaju kako to on šalje poruke, kako komunicira sa Amerikancima, a pošto ništa nisu mogli da nađu smatrali ga za vrlo veštog, i bili sve ubeđeniji da je špijun. U međuvremenu je objekat Operativne obrade postao glasoviti profesor, pa redovni i dopisni član nekoliko Akademija. U njegovom napredovanju i šefovi i operativci hranili su svoje samoljublje, objekat obrade postajao je sve značajniji.

Ah, da, posle petnaestak godina dosetio se jedan, pa da, kada svog psa uveče šeta, emituje poruke Amerikancima, u ogrlici je odašiljač. O da, kako se toga ranije nismo setili! Krenula je potraga za kerušom koja će svojim neodoljivim čarima toliko da uzbudi akademikovog miljenika i da ga nagna da odbaci svoju stečenu poslušnost, svoju kulturu, i da se preda sirovom, uvek živom, neodložnom i jakom nagonu pa da se otrgne od povoca i da tako ganjan i rukovođen majkom prirodom krene u poteru za kerušom, a padne u ruke Udbi. Četiri keruše, izabranice tajne službe, jedna za drugom su pred njegovom njuškom dizale rep, ali je izdržao u auri akademskog dostojanstva terajući agente u očaj.

Pomno su ga proučavali. Rasu, prošlost, pretke, fotografije. Posumnjali su u potentnost. Da ga nije CIA uštrojila ne bi li ga isključili iz rizičnih intimnih strasti? Tantalovski se trudili da dešifruju njegov ukus. U šinterskim kolima su dovozili i odvozili dresirane i nedresirane pse, rasne i džukele, stalno se dizala i spuštala rampa, ispitivali im zavodničke sposobnosti, selekcionisali ih. Radilo se pod uzbunom, dan i noć. I konačno je na petu kerušu otkačio. Propeo se pogođen Amorovom strelom, istrgao, pojurio je zabačenih ušiju, a iza ugla velike zgrade operativci su mamili kerušu držeći afganistanca duge svilene dlake u kojeg je bila zaljubljena, i kako se pojavio akademikov pas u ludom trku sa zapenjenom njuškom i poluizbačenim spolovilom, hitnuli su na njega šintersku mrežu, a tri najžilavija agenta su se i bacila svom težinom na njegova leđa. I njih i mrežu je vukao nekoliko metara, ljubav na prvi pogled je imala snagu groma, propinjao se kao divlji konj, pravi rodeo, rvali su se Ozbiljna Služba i Ljubavna Strast, počela je i kiša, ali je akcija bila u toku i morala se neodložno nastaviti i disciplinovano završiti. Iz puške su ispalili sedativni metak. Opijat je jedva smirio uzbuđeno pseće srce. Bili su sigurni da je u ogrlici radio odašiljač. Pažljivo isplanirana operacija nazvana Izolacija Amerikanca završena je trijumfalno. Ogrlicu su prvo pažljivo i gotovo nežno otvorili, pazeći da ne oštete aparat, a kako ga nisu nalazili tako su primenjivali sve oštrija sredstva i nasilnije metode: raslojili je, seckali je u komadiće, komadiće komadali i tucali, stavljali u kiselinu, ali ogrlica nije progovorila, nisu iz nje mogli da iscede ni beznadežno – av!

Napeto su osmatrali kretanja akademika, ulazili u njegov stan, popisali svaku stvar u njemu. I posle toliko rada naravno – eureka! Televizor! Ako preko antene na krovu prima talase, zar ne može i da ih emituje?! Akademik kroz TV aparat šalje šifrovane poruke! Ugradili su kameru u televizor. Voajerizam operativne obrade je bio neumoljiv: praćeni objekat jede sendvič. Praćeni objekat drema. Praćeni objekat zamišljeno čačka nos. Pre nego što je krenuo na spavanje, praćeni objekat je zevnuo, nekoliko puta. Praćeni objekat pojačava zvuk kada se u emisijama pojave lideri opozicije. Praćeni objekat je spremačicu obešenjački uštinuo za dupe. Uhvaćen je i među ženskim nogama, he, he... I tako jutrima, danima, noćima, dok su se kilometri njegovih naučnih studija taložili u bibliotekama Akademije, kilometri filma akademikovog života pred televizorom pohranjeni su u podrumima Službe. – I tek posle promena 2000, Đinđićev načelnik BIA dao je nalog da ta glupost prestane, a posle izvesnog vremena akademik je i umro. Često se, međutim, događalo da objekat umre, a predmet u Službi i dalje ostane živ, ostane stavka u budžetu i država nastavi finansiranje.

Ima u podrumu još takvih aveti.

Prekaljeni državni službenik koji je naglašavao da mrzi nasilje, odjednom se uspravio u stolici i zloslutnim tonom upozorio: Alaa-ne-spaavaa! Pazite, slušajte vi mene, njen povratak je uvek moguć! Kožni kaputi ovde ne izlaze iz mode.

(Odlomak iz Političko-istorijskog putopisa „Venecija i oslobađanje Beograda”)

Momčilo Đorgović
objavljeno: 20/02/2010

Poslednji komentari

арфиш  | 25/02/2010 19:06

Браво! Уживао сам у читању.