Kulturni dodatak

FRAGMENTI

Tajne intime

Svet mojih slika je ustvari moj prostor u kome živim, na kome radim kao na slici, znači: raspored, nameštaj, tkanine, predmeti, boje, praznine, beli zidovi... sve je važno. Nije to onaj hladni „total design“, već pre vrsta etičke discipline. Iz takvog poretka stvari počinjem da mislim. A onda se dešavaju slike

Marija Dragojlović, Plišano-satenska kutijica za nakit

MOJE „GRAĐANSKO“ DETINJSTVO: Da nije bilo senki teških događanja za vreme i odmah posle rata, koje sam kao dete osećala u vazduhu, moje detinjstvo bilo bi takoreći prustovsko, ali sa mirisom vanilica... Moji deda i nana su divno crtali, imam nekoliko njihovih crteža iz gimnazije, neki su sa onim pomoćnim kvadratnim mrežama. Deda je crtao Napoleona, Šilera, nana – Sapfo, neku devojku u šumi sa lautom – to su u stvari kopije sa starih anzis karata... nešto od toga je sačuvano. Moja mama je takođe odlično crtala, kao i njen brat – nisam ga nikad upoznala, nestao je u ratu – zatim, jedna njena sestra... Sad, kad gledam sve te crteže, mislim da je moja mama bila najtalentovanija... To je bilo neverovatno osetljivo i dobro. Odrastala sam sa tim crtežima.

MOJ IZBOR: Pošto se negovalo lepo crtanje u kući, prirodno je da sam i ja crtala i mislila sam da ću studirati fiziku. U IV razredu gimnazije mi se nešto desilo i odlučila sam se za slikarstvo. Moji su to oduševljeno prihvatili, sa malom bojazni kako ću živeti od toga. Ali, kao da bi mi bilo bolje da sam nuklearni fizičar? Sanjala sam da jednog dana radim u Vinči. A šta je danas ostalo od Vinče....

UTICAJI: U stvari, šta sam volela? Romaniku, ranu renesansu, Đota, Sopoćane… Posebno Vermera, Degaa, modernu u arhitekturi, Maljeviča... Zatim, Bojsa... Volim Ričarda Sera, Karla Andrea, Donalda Džada, Kiki Smit, Monu Hatum, Rebeku Horn... Obožavam slike Ilije Bosilja, volim Knifera, Vaništu, Bojana Bema, Tabakovića, Čelebonovića... Fotografiju. Veoma mnogo su mi značile sedamdesete koje sam provodila u SKC-u, to me je velikim delom formiralo, ne direktno moj rad, ali sam definitivno tada počela da razmišljam na drugi način – svi ti živi ljudi koji su prošli kroz Centar... Sve sam to volela, ali nisam sigurna da na vas ne mogu uticati i stvari koje ne volite. Sve je to jedna velika tajna. 

NEKAD I SAD: Možda zvuči neverovatno, ali ja sam zaista uspela da sačuvam sebe i svoj rad od bilo kakvih kompromisa – nikada nisam mislila o tome da li će se to nekome dopasti ili da li ću to prodati... Da nije bilo tako nikada ne bih radila te samoubilačke, velike formate... vrlo malo ima kupaca za velike slike. Sad sam vrlo zadovoljna, u miru sa sobom, jer sve je to bio moj izbor. Imam divan osećaj potpune slobode da mogu da radim šta hoću i da ne zavisim ni od čega niti od bilo koga. Živim onako kako želim i zbog toga se osećam vrlo dobro. A to je pravo malo bogatstvo.

INTIMNI SVET MOJIH SLIKA: To je u stvari moj prostor u kome živim, na kome radim kao na slici, znači: raspored, nameštaj, tkanine, predmeti, boje, praznine, beli zidovi... sve je važno. Nije to onaj hladni „total design“, pre bih to nazvala nekom vrstom discipline, zapravo etičke discipline. Iz takvog poretka stvari počinjem da mislim. A onda se dešavaju slike.

ŠTA ME UZBUĐUJE U (SVETSKOJ) UMETNOSTI:  Kada u užasnoj poplavi ispraznosti i površnosti, posle koje se ili ne sećate ničeg, ili ne znate šta je čije, naiđete na umetnost koja vas slomi i shvatite da je to jedino na svetu – biti svoj i raditi do kraja svoju stvar. Ostaju samo jaki individualci.

MOJI STUDENTI: Uvek im kažem da je umetnost etička i humanistička disciplina, i da su stvari vrlo jednostavne – samo moraju da se odluče: da li će da rade za novac ili za umetnost: ako će da rade za novac imaće to, to i to, ako će da rade za umetnost neće imati mnogo toga. To je najteži izbor.To je cena visokog arta.

Marija Dragojlović
objavljeno: 23/01/2010