Meni

Moj život u inostranstvu

Vaša iskustva

Čuvajući decu u Italiji...

Od bejbi-siterke do majke i nazad... (Foto: J. Furmanczyk@sxc.hu)

Ko misli da u Italiji biti baby sitter znači mijenjati pelene, spremati djeci hranu, voditi ih u šetnju, vara se!!! U mom slučaju to je značilo: postići da dijete pojede tri vrste hrane za jedan obrok, a nikad do tada nije pojelo niti jednu do kraja kad ga mama hrani, ali ti si plaćena za to, izvoli sad izvuci čarobni štapić.

To takođe znači staviti dijete u krevet u 20 sati, otpjevati par uspavanki iako još ne znaš dobro jezik. Za nju je to bolje, ne možeš joj odgovoriti kad prodikuje...Ako je Signora raspoložena dijete može biti budno i do 23.00, jer ako mala pokazuje ljubav prema mami, mama pjeni od sreće i dijete može raditi šta ga je volja.

Kad imam slobodno “popodne”, to je onda poslije 14.00 što znači poslije ručka, pranja suđa, pranja kuhinje, pranja, pranja, pranja…

Slobodno popodne se ima jednom u sedam dana, ili ako Signora ode na nekakav rođendan sa malom gdje se ne vode “bejbi-siterice” a to bude vrlo kratko, jer je mala iznervira pa se vrate, i onda moram s malom u park da bi Signora odmorila od vlastitog djeteta.

Inače, moja “sloboda” traje sve do 18.00 kad počinje priprema večere, kupanje djeteta, jer “higijena je važna za dijete” kaže Signora naravno kad imaš bejbi siterku da to radi.                                                                                                                        

A to izgleda ovako: izvlači dijete iz kade kad mama kaže ”basta fare bagnetto” („dosta je kupanja“), a ono neče napolju, vrišti kao da ga derem, jer zna da poslije kupanja slijedi večera, a dijete ne voli jesti. Signora sva “potresena” zbog dječjeg plača “smireno” pita zašto se njena bimba dere!? Ali kad ne posluša ni nju onda pokuša batinama. Poslije dok je hranim, moram da izmišljam aviončiće i fazone uz najgluplje face što mogu raditi, a Signora se pita zašto je to dijete takvo, a ona sve čini za nju.

Kao bejbi siterka za sve moraš imati “tanta pazienza” (strpljenja). To je jedna od najčešćih riječi koje sigurna sam izgovaraju baš oni najnervozniji.    

Kasnije od jedne šalice za crnu kavu preostalog umaka od paradajza, od jednog bataka i doslovce 4 lista salate trebam napraviti ručak za tri osobe. I ne samo ručak,”ma tre piatti veramente buoni” („tri ukusna jela“).

Malo smo “velikodušniji“ kad su gosti u pitanju i malo  rastrošniji.

Bejbi siter znači neretko i spremati večere za društvo od petnaestak osoba (srećom, više ih ne bi stalo u stan). Kako je Signora rodom iz Trsta, ona zna da mi sloveni dobro pravimo palačinke, pa kad to dođe na red onda peci, peci cijelo popodne. „Ne stavljaj puno jaja“, svi nešto furaju priču o zdravom životu, ali zato se količine hrane ne odriču, te tako neka bude „kao glavno jelo“ znači najmanje tri palačinke po osobi.

Tako će Signora od gostiju dobiti koji kompliment, tgu će se naći i poneki rastavljen pa onako zagladnio odmah se preporuči i za sutra na ručak. Pa kad već ima bejbi siterku, zašto da ne?

E a kad spremiš sve, dijete za ruku, pa u park. Za dijete i bejbi siterku je zdravo šetati i po kiši. Samo ponesite kišobran, “nema veze i ako pljušti”. Signora se mora malo odmoriti. Uvijek sam se pitala od čega ?

Park „Vila Ada“ je moje omiljeno mjesto za razmišljanje, pogledanje u nebo kroz prelijepe krošnje borova. Vrlo lijepe, nalik na zelene oblake, nekako ravne odozgo, očaravale su me te krošnje. Nisam do tada obraćala pažnju na stabla, ali dođe vrijeme za sve. Radovala sam se kasnom ljetu ili ranoj jeseni, mom najdražem dobu godine. Makar s prvom kišom dolaze tuge, s odlaskom  prvih listova, obuzima me nemoć od nepovratnosti.

Sjećala sam se tada obično dana provedenih s bakom u našem povrtnjaku punom lijepih kata koje Talijani zovu “soldati” - cvjetovi vojnici. Bilo ih je svuda, okolo gredica s lukom i raznih boja, pomiješanih sa stručcima bosiljka. Na kraju našeg rada u vrtu baka bi stručak bosiljka zadjenula za svoju crnu kecelju, i onda bi smo zajapurene i umorne od posla odlazile kući spremati večeru. Bila su to moja najdraža popodneva.

Lijepa i tužna su ta sjećanja, prepuštam se sjećanjima na djetinjstvo na selu, spokojno i obojeno nevinošću i neznanjem... koliko god mi to dopušta nemirno dijete koje sad čuvam.

Park je pun djece sa bejbisiterkama. Ima nas svih boja. Od blijedih Ruskinja, Poljakinja, Moldavki pa do Filipinki, Afrikanki ....pravi kolorit ljudskih posebnosti. Svaka od nas sa svojom pričom o načinu dolaska u ovu “svetu zemlju”. Zabavlja me promatranje pa klađenje sa samom sobom da ću pogoditi odakle je koja...pitam, pa se smijem sama sebi koliko “fulam”.

To kako govorimo jezik - neka bolje, neka lošije - jedna je stvar koja odaje da smo strankinje, uz to kako smo obučene, ali je boja najveća izdajica u nastojanju da se prođe neprimjećen. Sve smo mi sigurno ponosne na svoje prijeklo ali ovdje se ide daleko preko toga u nastojanju da se ima posao - jer 90% nas radi na crno, dakle mi smo „clandestine” (“strankinje”)! Ni malo lijepa etiketa.

I taj strah zbog rada na crno same nosimo, a „gazde“ su te koje utajuju porez. Ako me otkriju, Signora me naravno ne poznaje, njoj se vjeruje a ja ću biti deportirana.

Šetajući tako dijete po parku, trudila sam se da ne gledam ni  jednog „taticu“ samog s djetetom jer bi se odmah upustio u meni mrske razgovore. Valjda su to oni rastavljeni koji su dobili dijete na par sati pa vrebaju strankinje po parku. Poznati latino- udvarači, ima ih na sve strane pa kome je do zabave i rizika - nek izvoli. Taj sport u meni stvara averziju, ali neke (doduše malobrojne) tako nađu muževe.

Poniženje boli, pa bilo od koga da dođe. Samo zato što si prisiljen zbog nezaposlenosti uzrokovane ratom i krizom u tvojoj zemlji raditi svašta i svugdje, ne daje nikom za pravo da te kažnjava i ponižava. Jedna moja kolegica na pragu 40, iznervirana takvim životom odluči da se obrati agenciji za spajanje parova. Kako je sa svojim gazdama, bila u Švajcarskoj padne joj na pamet da potraži muža, može i malo starijeg, te se obratila agenciji. Tamo je saznala  da je obavezna kaucija od 5.000 franaka, a kada se pobunila rekoše joj “Gospođo šta ste mislili u vašim godinama, pa naše klijentkinje su sve mlade Ruskinje, visoke 1,80 inžinjerke po struci, sviraju klavir i imaju obim grudi „br.5”!

Bar pola muškaraca u Zapadnoj Evropi  se spremno ostaviti napola sretan brak i otići u Brazil ili na Karibe i dovesti mladu curu od 20 godina, zavaravajući se da ga voli samo zato što se on tako glup rodio na nekom „sretnijem“ mjestu.

P.s. Ovo je deo pisma mojoj kćerci, koje sam iz Rima napisala pre nekoliko godina. Danas živim u svojoj zemlji i radim kao prevodilac sa italijanskog jezika. Sve ovog bih mogla da pripišem i oprostim sopstvenoj sudbini kad ne bih bila sigurna da kroz slične situacije i danas prolaze mnoge djevojke i žene. Zbog njih sam vam ovo poslala.

Neda Teofilović, Derventa, Republika Srpska (BiH)
objavljeno: 26/05/2008.

Poslednji komentari

terramare  | 16/06/2008 13:28

@ Alenka Nikolic´, na zapadu jeste zakonom i propisima regulisano. Postoje organizacije koje su brinu o pridrzavanju propisa. Postoji samo jedan malo veci problem; te organizacije mogu samo da se brinu o legalno zaposlenim devojkama odnosno mladim zenama koja su krenula u svet da cuvaju decu, nesto zarade, nesto vide i nesto nauce.Osobe koje rade na crno, a to je sigurno vecina njih koja je dosla iz Srbije, nema zakonsku zastitu, te osobe jednostavno pravno ne postoje, ono sto ne postoji nije ni lose ni dobro.

Irena M | 24/09/2012 10:17

Muka mi je od ovih jadikovki jer sam se za 2 godine nagledala losih zena iz Srbije koje misle da je cuvanje dece sedenje, pusenje, ogovaranje preko telefona i cekanje na platu. Pri tome vrlo su neprijatne, ne znaju da komuniciraju ni sa odraslima ni sa decom, pune su predrasuda, ljubomorne i zavidne. Svaka je tajno na tabletama za smirenje, ima dosta i problema sa alkoholom, pune su nekih zivotnih razocarenja i promasaja te svoje nervoze i frustracije prenose i na nasu decu (pri tome i mrze decu jer stalno nesto porede: tipa sto oni imaju a mi nemamo..) ali sve to izadje na videlo tek nakon mesec dana.
Sa nasim jadnicama vise nemam posla i mogu vam reci da su sve druge nacije kulturnije i vedrije od nase a deci treba osmeh a ne neke isfrustrirane primitivne zenturace!

mira pejcic | 01/12/2012 17:47

procitala sam ovo pismo koje je poslala zena iz dervente i zaista me se dojmilo jer sam isto iskustvo i ja imala u svicarskoj ja mislim da te porodice treba prijaviti jer to nije nista drugo nego psihicko zlostavljanje

Za Vaš uređaj postoji Andorid aplikacija, želite li da je instalirate?

Instaliraj Kasnije