Postoje gradovi neodoljivi, kao šarmantne žene u koje se čovjek zaljubljuje na prvi pogled. Jedan od njih, bez ikakve sumnje, je San Diego, grad koji se smjestio u samom kutku jugo-zapadnog dijela SAD uz granicu sa Meksikom.

O samom gradu prije svog dolaska nisam znao gotovo ništa. Međutim, već nakon prvih nekoliko nedjelja boravka u ovom gradu, u čovjeku se stvori nepogriješivo uvjerenje da je bilo gdje veoma teško naći ovakvu skladnu sintezu urbanog doživljaja, obogaćenog jedinstvenom florom, u jednom od klimatski najatraktivnijih dijelova svijeta.

Već sam pogled na centar grada koji se ogleda u vodi Pacifika izaziva osjećaj divljenja. Poslovne zgrade, ne previsoke kao u drugim velikim američkim gradovima, perfektno reflektuju boju neba: postaju plavičaste u toku sunčanog dana, dok u smiraj poprimaju crvenkasto zlatnu boju zalazećeg sunca. Centar grada je sa poluostrvom Koronado spojen elegantnim mostom, pravim čudom arhitekture.

Centralna tačka poluostrva je istoimeni hotel sa stogodišnjom tradicijom ugošćavanja državnika, industrijalaca i finansijera, koji je, međutim, najviše poznat po tome što su se na njegovoj plaži, prije tačno pola vijeka, talasale obline božanstvene Merilin Monro dok je snimala film "Neki to vole vruće".

Nešto sjevernije je lociran Balboa park, nazvan po Vasku Nunjezu Balboi, prvom Evropljaninu koji je ugledao Pacifik sa njegove američke obale. U parku su smješteni mnogobrojni muzeji građeni u stilu španske kolonijalne arhitekture, sa naglašenim ornamentima, vrtovima i elegantnim stubovima. Jedna od atrakcija su orgulje koje spadaju među najveće na otvorenom prostoru.

Vjerovatno Bah nije mogao da pretpostavi da će jednog dana zvuci njegovih tokata i fuga predstavljati zvučni dekor egzotičnog ambijenta ispunjenog tropskim rastinjem i nezainteresovanim polugolim turistima zaokupljenim savladavanjem gigantskih hamburgera i kobasica.

Nedaleko od parka je Hilkrest, veoma živopisan, definitivno najevropskiji deo grada u kome zapažen procenat u strukturi stanovništva zauzimaju pristalice istopolnog seksualnog opštenja i druženja uopšte. I dok njihove balkanske kolege već godinama pokušavaju da organizuju paradu koja neće ličiti na bitku za Staljingrad, ovdašnji homoseksualci upražnjavaju svakog jula cjelodnevni karneval koji okupi i do 100,000 ljudi, bez ikakvog incidenta.

Hilkrest je, pored spomenutog, osoben i po tome što se u jednoj ulici nalaze čak tri knjižare, i što lokalni bioskop povremeno prikazuje strane filmove - koje niko ne gleda.

Za one manje sklone kulturi postoje plaže koje se mjere desetinama kilometara. Ono što im je zajedničko je da je na njima zabranjeno pušenje, a odnedavno i konzumiranje alkohola. Zbog toga se isključivo kupam u bazenu. Na plažama je jedenje, naravno, dozvoljeno. Kao, uostalom, i svugdje. Po tome se San Diego ne razlikuje od ostalih američkih gradova. Uopšte, ovdje je teško pronaći bilo kakvu vrstu ljudske aktivnosti koja ne bi bila propraćena jelom. Jede se na koncertima, pozorišnim predstavama, u operi, na stadionima.

Pravila američkog fudbala i bejzbola kao da su stvarana po mjeri gastroenteroloških nagona prosječnog Amerikanca. Bezbrojni prekidi igre su idealna prilika da se svaki put nešto žvakne. Do danas mi nije jasno da li se na stadion dolazi da bi jelo ili da bi se uživalo u sportskoj igri. Zbog ovakvih navika, ulice San Diega sve više podrhtavaju pod teretom sve težeg stanovništva.

Ono što ovaj grad čini toliko jedinstvenim je svakako blagoslovena klima. Topla, ali ne i vruća ljeta, zime bez snijega i mraza, su nešto što daje poseban pečat živopisnosti ovog grada. Svako doba godine ima svoje posebne boje, jedinstvene i žive. Čak i zima ima jedan poseban blagi kolorit koji će sa prvim proljetnim danima dobiti na intenzitetu.

Jedan naš slikar, koji ovdje živi godinama, reče kako nigdje nije vidio cvijeće tako originalnih boja kao u ovom kraju.

Još je Čehov davno primjetio kako izobilje izaziva ravnodušnost i dosadu. Sve ono što nam je dostupno u velikim količinama, prije ili kasnije će nam postati obično, svakodnevno i bagatelno. Ljepota San Diega, rapsodija boja, čistog, toplog vazduha i nežnog povjetarca ostavlja stanovnike prilično ravnodušnim.

Šetači su rijetki, dvorišta prazna, travnjaci pusti. Ukoliko nisu na plaži ili u nezaobilaznom šopingu, stanovnici ovog grada, po pravilu, vrijeme provode ispred, danas ne baš tako malog ekrana, zatrpani konzervama gaziranih pića i kesama raznih grickalica.

Što se mene tiče, ljepota ove sredine se nikada ne može potrošiti. I kao što je ovaj grad sposoban da vas osvoji na prvi pogled, čini se da je još više sposoban da vas doživotno veže za sebe.