Moj život u inostranstvu
Vaša iskustva
Pokloni - radost ili obaveza
Dva puta godišnje dobijam poklone od studenata i njihovih roditelja. Prošle i ove godine su pokloni dosta skromniji (kriza se vidi svuda), ali kao i prethodnih godina su vrlo praktični: sapuni i ulje (meni uvek daju maslinovo jer misle da svi Evropljani samo to koriste), deterdžent za veš, jagode (sad je sezona ovde), peškiri.....Poklonima se nimalo ne radujem jer su mi samo dodatna obaveza u već preopterećenom decembarskom rasporedu. Po japanskim običajima moram da uzvratim poklonima, tkzv. OKAEŠI, u polovini vrednosti od dobijenog. Posao koji se radi iz dužnosti nije nimalo prijatan.
Japanci vole (da li zaista?) da daju poklone: posle venčanja i sahrane, po rođenju bebe, pre upisa u školu, pre i posle operacije, posle putovanja, kao izraz zahvalnosti ili žaljenja....jednom rečju davanje poklona je beskonačno i toliko je učestalo da je već ceo ritual izgubio smisao. Niko se više ne raduje poklonima.
Kad dajete ili dobijate poklon postoje pravila ponašanja. Prvo se poklonite i držeći ga se obe ruke promrmljajte da je vaš poklon ''dosadan'' (direktan prevod sa japanskog), što u mnogim slučajevima i nije daleko od istine. Kad primate poklon morate se prvo malo snebivati i nikako ga ne smete otvoriti na licu mesta da se ne bi ostavili utisak halapljive osobe.
Kulminacija davanja poklona je u junu i decembru. Takvi rituali OĆUGEN (u junu) i OSEIBO (u decembru) su baš idealno uklopljeni jer tada na bankovne račune zaposlenih stižu bonusi (dve do tri mesečne plate).
Podređeni daju poklone nadređenim, studenti profesorima, pacijenti lekarima, zaposleni svojim šefovima...Pokloni moraju biti prikladno zapakovani (poželjno je imati oznaku poznate robne kuće) i pažljivo izabrani.
Za sve Japance davanje takvih vrsta poklona je deo GIRI (dužnost, obaveza). Četrnaestog februara, na dan Svetog Valentina, Japanke daju čokolade izabranicima svojih srca, ali isto tako poklanjaju i tkzv. GIRIČOKO (čokolade po dužnosti) kolegama sa posla i šefovima.
GIRI je moralni princip koji potiče još iz feudalnog doba iz klase samuraja. Duboko je usađen u japansku svest i svaki Japanac je naučen da se GIRI mora poštovati i sprovoditi. Odlazak na venčanje ili sahranu, davanje poklona i slanje novogodišnjih čestitki, uzvraćanje pomoći i pažnje je često samo deo GIRI. Da bi društvo glatko funkcionisalo u svim segmentima, počev od porodice pa do cele države, određeni, često nepoželjni poslovi se moraju odraditi.
GIRI je neotuđiv deo skoro svakog odnosa: odnosi u široj porodici (svekar, tast : GIRI-NO-ĆIĆI, svekrva, tašta: GIRI-NO-HAHA, odnosno otac i majka po dužnosti), komšije, kolege, podređeni i nadređeni ....
Nevoljno i često puni potisnutog i skrivenog negodovanja, Japanci će uraditi sa večitim smeškom na licu, nešto što im GIRI nalaže i što moralni kodeks zahteva od njih jer znaju da će im takav akt olakšati budućnost.
Sama reč GIRI je teško precizno prevodljiva i ceo koncept je dosta nejasan svim strancima. Ima puno tananih nijansi koje su nepotpuno razumljive i prihvatljive nekom ko nije njihove gore list. Mnogi stranci koji ovde žive i rade godinama vide GIRI kao neprirodno, neiskreo i licemerno sredstvo koje vodi do harmoničnog društva. Gledano kroz oko stranca GIRI se ponekad približava ivici podmićivanja i po zapadnim standardima je često neprihvatljiva vrlina.
Bez obzira koliko im je breme obaveza neprijatno, nepisana pravila se moraju sprovoditi i tradicija poštovati.Mlađe generacije Japanaca menjaju mnogo šta i stare, tradicionalne vrednosti se polako gube. Ako Japan nastavi da ide istim tokom, današnje bebe neđe morati da šalju na stotine novogodišnjih čestitki i na desetine poklona onima za koje istinski ne mare.
Meni je ostalo da odradim svoju dužnost i pošaljem poklone onima kojim moram, s nadom da ću sledeće godine dobiti što manje istih. Sigurna sam da velike robne kuće, pošta i TAKJUBIN (kompanija za prevoz paketa) trljaju ruke i iskreno se nadaju da će GIRI nastaviti da živi i u Japanu 21. veka.
Poslednji komentari
Зато треба да још боље чувамо и ценимо оно што је добро код нас - Божић и Српску Нову годину, као црквене и породичне празнике, без испразних и неискрених поклона, и материјлаистичке и потрошачке хистерије на које се своде у западном свету. Славе треба свести у скромније оквире, претерало се с храном и посељачило од 90.-их. Наравно, ту је и српска ћирилица, објаснимо свету да бољег писма за компјутерску технологију, с принципом један глас- једно слово (у превођењу, рецимо).
Divan tekst, kao i obicno, autorke Vesna Belušević. Hvala!
inace smo divan narod, svi vole da dodju kod nas u goste, da piju, jedu, puse, opusteno se ponasaju (mada se mozda ipak i dalje malo boje, huligana npr!), i da na javnim mestima rade sve ono sto im je inace zabranjeno u njihovim zemljama, i na tome uglavnom pociva nas turizam, narocito urbani, a da recimo ni pravu prodavnicu suvenira nemamo, osim Beo izloga u KCB/u i nekih manjih prodavnica narodne radinosti u kojima je uglavnom suvenir vidi kao naivna umetnost . sta biste vi poklonili strancu kao simbol/suvenir beograda? pitanje za sve!hvala!








