Pogledi sa strane
Cane Partibrejkers
Nikom ništa
Niko još nije uspeo da pobegne od istine svoje, koja nas kao senka prati u stopu. A istina je da nismo ono što smo nekada bili, da smo se potrošili i promenili. Opsena nas drži u vlasti, ne možeš joj ništa jer ne znaš šta hoćeš, u zemlji gde se svi stalno ljube, a gde niko nikog ne voli.
Ćutke lepim korak na korak, burnu reakciju u sebi trpim, poslednju snagu iz sebe izvlačim da se pocepan zakrpim. Moje misli su kao u nekoj izmaglici. Gde je odgovor koji bi mogao da me zadovolji? Da li neizvesnost pravog punog života ili sigurnost životarenja? Kao što znamo mi pravimo izbor od slabe ponude. Pored mene prolazi mrtva priroda ugašenih pogleda. Odeveni bedno u isprane boje, bauljaju pravo u zagrljaj svome kraju. Šta se njima dešava, o čemu oni razmišljaju, šta priželjkuju, kako izdržavaju? Nemoć udara pečate po nama. Tako smo odbogaljeni.
Od parčića pravim celinu, čekam ideju koja će kao sunce da me ozari da me ohrabri da se ponovo prepoznam da o sebi nešto novo doznam. Nikad nisam mogao da sebe obmanjujem, da sebe smanjujem da bi me priznali oni koji ne vole nikog. Ono čega se pre čovek stideo sada se time ponosi, ružnoćom sebe kiti dok sa lepotom ne zna šta će. Mentalne racije i kastracije daju nove plodove bola. Sa strane posmatram vampirski pir. Nove žrtve dolaze da bi se podmladile stare utvare. Ko je nekad bio sada ga nema,a onaj ko je ostao može da prijavi nestanak čoveka. Ova osećanja kod mene ovaj svet budi, kako biti normalan a da čovek ne poludi. Kao da sam od testa, plastelina ili možda od gline stvarnost me mesi kako joj se prohte,modeluje me kako joj sine,a ja ulažem otpor na sve to.
Nemar nemir rađa. U vanrednim situacijama dugo živimo, svuda oko nas poražavajuće vesti svakog dana o tome kako se čovek i na koji način bori za svoj opstanak i dostojanstvo. Seku se prsti i preti se bombama da bi se probudila ustondirana javnost. Svako nekom duguje bar malo ljudskosti. Zloupotreba ljudske patnje ne prestaje, niko više ne zna koja su mu prava dok ga država obmanjuje negujući u svakom ponaosob divljaštvo i bes. Rušilački nagoni nezadovoljstva su neiscrpni pogon sveopšte eksplozije beznađa. Žeđ za pravdom očajnih ne prestaje. Ne želim da budem rob novih robovlasnika, kod mene nova misao nastaje.
Dezinformacije prave informacije,gluvi telefoni dati su svakom na korišćenje. Kako proveriti istinitost svega, a samim tim ne biti sumnjičav u ovom vrzinom kolu u kome smo svi. Sačuvati mozak,pamćenje i pamet,vrhovni je zadatak u ovoj elementarnoj nepogodi kojoj smo izloženi, ne zaboraviti razliku između bitnog i nebitnog. Imati za šta i za koga živeti i u čije se srce vratiti. Čovek buši svoj život da napravi rupu kroz koju će moći da pobegne. Gde? Ne zna. Samo daleko od mesta gde jeste.
Da li ću pamtiti samo loše stvari ili da kažem nešto o dobrim stranama života svog? Sin mi se provukao u školi završivši godinu, sav je srećan i mi sa njim, ko zna šta ga sve još čeka, neka uživa dok može. Ćerka raste uveseljavajući nas prekopotrebnom srećom u ovom čemernom svetu. A ja i dalje mešam boje za slike neke nove i tražim stihove za dane bolje koji ne dolaze. Treba živeti za one koji te vole i koje ti voliš,a ostalima šta ostane. Sunce podjednako sija i grešnima i pravednima. U koju kategoriju spadamo ne znamo, ostaje nam samo da se nadamo.
Poslednji komentari
Kao "klinac" sam te "palijo" rano ujutro u kolima, da mi daš energije i snage za novi dan. Davno je to bilo...
Puno te pozdravljam.
Ne čini li va se da živimo u svijetu punom paradoksa?
Gradimo sve više zgrade, a sve smo nižeg praga tolerancije,
Autoceste se šire, a pogledi na svijet sužavaju,
Trošimo i kupujemo više, ali u tome sve manje uživamo,
Imamo veće stanove, a u njima živi manje ljudi,
Obitelji su bogatije, ali se parovi sve češće razvode,
Raste broj lijepih kuća, ali raste i broj razorenih domova.
Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje,
Naučili smo se žuriti, a zaboravili strpljivo čekati,
Daju nam više obrazovanja, a manje smisla,
Više znamo, ali slabije prosuđujemo,
Raste broj stučnjaka, ali i broj nerješenih problema,
Sve je više medicine, a sve manje zdravlja,
Pijemo previše, pušimo previše, smijemo se premalo, vozimo prebrzo,
Previše se ljutimo, prekasno liježemo, preumorni ustajemo, premalo
čitamo, previše gledamo telaviziju, prerijetko razmišljamo,
Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama,
Jedni pate zbog gladi, a drugi zbog bolesne debljine,
Gutamo lijekove, i droge koje trebamo da čine umjetna „čuda“
jer smo u prirodna čuda prestali vjerovati,
Živimo u svijetu brze hrane i spore probave,
Raste broj visokih ljudi i sitnih duša,
Okruženi smo materijalnim bogatstvom i duhovnom prazninom,
Bavimo se pročišćavanjem zraka, a mediji nam zagađuju duh,
Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija,
a sve manje komuniciramo,
Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti,
Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo svemu smanjili
vrijednost,
Često se svađamo, rijetko volimo, i s lakoćom mrzimo,
Bili smo na mjesecu, a imamo problem upoznati najbliže susjede,
Osvajamo svemir, a izmiče nam neistraženi svemir u nama.
Velimir Srića iz knjige „Život kao igra“
Cane je izabrao sigurnost zivotarenja. To i prilici zrelim godinama. I mojim i njegovim. Jer precesto smo gledali kako se pun zivot naglo zavrsava. Al' zal ostaje. I secanje na taj pun zivot mladosti. I zelja, nepresusna zelja, da ga ponovimo i mladost duha vratimo. Ili, da parafraziram Marka Vidojkovica: sad cu da brinem samo za sebe i svoj mali mikrokosmos. Dosta je!
" Треба живети за оне који те воле и које ти волиш,а осталима шта остане. Сунце подједнако сија и грешнима и праведнима. У коју категорију спадамо не знамо, остаје нам само да се надамо. "
Подржавам и слажем се.






