Šta li je, Bože dragi, tako tužno i potresno u novinskoj vijesti o smrti jednoga fudbalera, golmana koji je bio slavan prije trideset i koju godinu? Petar Borota ni u čemu nije amblematski lik jugoslavenskoga uspjeha i veličine, nije osvajao medalje na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama, niti je igrao u finalima Kupa šampiona ili barem Kupa Uefe. Nakon završetka karijere nije postao slavni trener, nije davao velike intervjue i izjave, nije učestvovao u ritualima našeg dugog i krvavog rastanka i oproštaja. Izvan onoga svijeta, koji se, u intimnome imaginariju jednoga nesretnog naraštaja, prostirao od Vardara pa do Triglava, Petar Borota ne znači skoro ništa. Njega nema, niti ga je kada bilo, ne samo za strance, nego ga nema ni za one koji su se rađali u vrijeme njegove slave. Pa nas ovih dana, već kao tridesetogodišnjaci, ti klinci začuđeno pitaju šta nam je bio taj, ko nam je bio i zašto je tako važan taj Borota? Lako je objasniti Safeta Sušića, Dragana Džajića ili čak, recimo, Slavišu Žungula, oni su bili velikani jednoga vremena u kojemu se čovjek domaćem derbiju radovao kao što se danas raduje utakmicama Reala i Barselone, ali priča o Petru Boroti ne može se ispričati preko njegove sportske veličine i nesumnjivoga golmanskog vizionarstva (izgledao je i branio onako kako će to činiti neka daleka buduća golmanska pokoljenja), jer je u njegovoj priči više nas nego što je njega. Zato, iz tih sasvim egoističnih razloga, njegova smrt i jest tako tužna.

Bile su to kičaste i prepotentne jugoslavenske sedamdesete, još nije bila najavljena politika „ekonomske stabilizacije“, s kojom će početi cijela historija naših kriza i recesija, što će ih prekinuti tek poneki bratoubilački rat, predsjednik vlade bio je, nakon pogibije Džemala Bijedića, crnogorski kadar Veselin Đuranović, a jedini naši neuspjesi bili su oni u kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva u fudbalu, te u takmičenjima za Pjesmu Eurovizije. Igrala se utakmica u Bukureštu, selektor je bio Ivan Toplak, a branio je Borota. Već u četvrtoj minuti rumunjski je bek, zvao se Dinu ili nekako tako, s nekih četrdeset pet metara, iz slobodnog udarca kod aut-linije, uputio loptu u naš šesnaesterac. I lopta ko lopta, preletjela je sve prisutne, uključujući i Borotu, te se s elegancijom i lakoćom Ljiljane Tice koketno spustila u jugoslavensku mrežu. Do kraja utakmice naš je golman primio još tri takva gola, da bi onda Vladanko Stojaković, spašavajući selektorski obraz, zaključio kako je „Toplak pokazao svoju mudrost jer nije menjao Borotu“. Kao, da ga je zamijenio, uništio bi čovjeku samopouzdanje, a njegova rezerva (je li to bio Katalinić?), možda bi primio i koji gol više. Ona zvanična historija zabilježit će da smo u toj utakmici, ipak, pobijedili, volšebnim, vaterpolskim rezultatom 6:4, Sušić je dao tri gola, a zabijali su i Zoran Filipović, Dražen Mužinić, i ko ono još?

Borota je primao pacerske golove i branio ono što ne bi ni najbolji golmani njegovog vremena. Već ta je činjenica bila dovoljna da se iz nje rodi tipični jugoslavenski mit. Jugoslavija je bila zemlja čiji je stvarni značaj dramatično nadmašivao njezinu fizičku veličinu, ali su njezini porazi, društveni i sportski, uvijek bili spektakularniji od svake pobjede. Borota je bio pehlivan i klaun, komičar, zabavljač i baletan među stativama. Na dnevnoj je bazi proizvodio anegdote, od kojih će jednom biti načinjena naša sjećanja i uspomene s kojima ćemo se međusobno prepoznavati. Srećući se i prepoznajući po tim Frankfurtima, Londonimai svim drugim Njujorcima našega postjugoslavenskog rasijanja i rasula, prije nego što bismo i bili svjesni da pred sobom imamo sugovornika, a ne nekog ko nam je jučer palio kuću i ubijao rođake, jedni smo drugima čuvali dušu i vraćali dostojanstvo pričama o Petru Boroti. Bila je to ona vrsta anegdota, šašavih uspomena i harmsovskih sočinjenija, koje su funkcionirale kao neka vrsta pasoša i potvrde zajedničkoga sentimentalnog i duhovnog identiteta.

Duga je, jako, jako duga, i sasvim neispričana, priča o Petru Boroti i svim našim Borotama. Ona nikada neće ni biti ispričana, nego će iscuriti s ovoga svijeta zajedno s jednom generacijom. Njoj je cijeloj pre neki dan i umro golman Petar Borota, što je branio u Partizanu i Čelsiju, a u OFK Beogradu rezerva mu bio Hranislav Hadžitonić.