Živeći među Srbima i Hrvatima svaki se od njih morao u posljednjih dvadesetak godina po tisuću hiljada puta („tisuću hiljada“ patentirao je, sjećate se možda, Vidosav Stevanović u „Testamentu”) susresti s jednom poprilično živopisnom kolektivnom navadom, koju ta dva naroda, u stvari društva, baš onako bratski dijele. Ta navada nema imena, ali iz nekoliko primjera lako ćete shvatiti na šta mislim. Kada se ono pred posljednje parlamentarne izbore u Srbiji mislilo da demokratske snage nemaju nikakve šanse protiv koalicije SRS-a i DSS-a, u hrvatskim je medijima zavladalo odistinsko sladostrašće: kao da im se sa srbijanske strane približava golemo sisato nešto koje će ih, čim Tadić izgubi izbore, seksualno zadovoljavati od akšama pa do bijela dana, čitave četiri godine. Ili kao da će, nakon što demokrati u Srbiji padnu, svaki samosvjesni Hrvat biti darivan s dva kila jagnjetine.

 Tih se dana o Tomislavu Nikoliću pisalo i na televiziji govorilo s najvećim mogućim uvažavanjem, njegove izjave da baš i ne voli Hrvate i da, eto, misli kako Hrvatska počinje zapadno od crte Karlobag – Ogulin – Virovitica primane su, citirane i prenošene od uha do uha, s nekim čudnim oduševljenjem. Kao da Hrvati jako vole baš one Srbe koji ih mrze.

Međutim, kada su stigli rezultati izbora, novine su naglo prestale pisati o Srbiji, televizija je izgubila svaki interes, a neizlječivi ustašoidi tješili su se gunđanjem kako između Nikolića i Tadića zapravo nema nikakve razlike. Poraz patriota u Srbiji bio je i poraz domoljuba u Hrvatskoj.

 Riječ je o neizlječivoj navadi, koja se ne tiče samo stranačkih izbora, nego svih društvenih sfera i ceremonijala. Oni Srbi koji mrze Hrvate, hrvatskim su šovinistima i konzervativcima, ali i malograđanskim društvenim slojevima, bliži i draži od Srba kojima je, recimo, neugodno zbog Ovčare i Vukovara ili se užasavaju onoga što je u njihovo nacionalno ime učinjeno u Srebrenici. Hrvatski šovinisti ne mrze srpske šoviniste, nego samo one Srbe koji to nisu.

Naravno, tako je i s druge strane, uz tu razliku što Srbi iz različitih razloga, ipak, manje razmišljaju o Hrvatima, nego Hrvati o Srbima. Prvo, dvostruko su veći. Drugo, imaju višestruko stariju državnu tradiciju pa nisu fiksirani samo na zapadne komšije. Treće, imaju više vjekovnih neprijatelja nego Hrvati… No, bez obzira na sve to, ipak je svakom solidnom srpskom nacionalisti i malograđaninu milo da Hrvati ostanu u okviru srpskih nacionalističkih predrasuda o Hrvatima. To jest, da se svi odreda potvrde kao ustaše i da se danas i ovdje dokaže kako, kada je o Hrvatima riječ, nema razlike između 1941. i 1991. To se, recimo, moglo vidjeti po srpskim reakcijama, ili njihovom izostanku, na veliki intervju s potpredsjednikom HDZ-a i kandidatom te stranke na budućim predsjedničkim izborima Andrijom Hebrangom, koji je objavljen u „Ninu”. Novinarski izvanredno vođen, ovaj je razgovor, bez ikakvih manipulacija i podvala, prikazao Hebranga kao opasnog neoustašu, koji tvrdi da se Maks Luburić, osnivač i komandant svih koncentracionih logora u NDH i jedan od najstrašnijih krvnika i provoditelja genocida i holokausta na ovim prostorima, „borio za Hrvatsku“, dok, po Hebrangovom mišljenju, Josip Broz Tito i nije bio Hrvat, nego najveći zločinac nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti. Ovakav Hebrangov povijesni revizionizam izazvao je u Hrvatskoj prilično burne reakcije, istina samo među društvenom i intelektualnom elitom, ali ne i kod političara, dok u Srbiji i Beogradu, prema naknadnim reagiranjima u „Ninu” i u drugim novinama, niko, ali baš niko, nije vidio ništa jako problematično i strašno da kandidat za budućeg hrvatskog predsjednika hvali jednoga od većih nacističkih zločinaca, te svakako najvećeg ubojicu Srba i srpskih civila u Drugome svjetskom ratu. U pismima čitalaca objavljenim u „Ninu” Hebrangu se zamjera tek to što je Srbima, krajnje blago i u osnovi nezainteresirano, prigovorio odnos prema vukovarskim zločinima. O Maksu Luburiću ni spomena.

Andrija Hebrang zapravo se uspostavlja kao prikaza i nakaza iz srpskog nacionalističkog stereotipa o Hrvatima. On je idealni, tipski Hrvat, jer najvećega ustaškog zločinca proglašava borcem za Hrvatsku, a organizatoru borbe protiv ustaša odriče i pravo da ga se naziva Hrvatom. Kada bi on, nastavimo s predrasudama i stereotipima, bio izabran za predsjednika Hrvatske, tada bi bilo jasno kao dan da su svi Hrvati, ili velika većina njih, ustašoidi i ljubitelji NDH. Dakle, svi bi Hrvati bili isti, čime bi bio ispunjen jedan mali i nikad dosanjani nacionalistički san. U ovom slučaju, srpski san. Pri tome, naravno, ni srpski šovinisti neće mrziti Andriju Hebranga, nego samo one Hrvate koji Hebranga preziru.

Spomenusmo tek dva primjera jedne neobične i bratske srpsko-hrvatske navade, sred koje se nakaze tipa Hebranga javljaju poput noćne more za svakoga tko bi kao čovjek živio između Srba i Hrvata, dok im se nacionalisti nadaju kao prorocima i spasiteljima. Pritome, ponovimo to, Hebrang bi u ovoj priči bio spasitelj srpskome nacionalizmu. Sličnih je primjera zaista bezbroj, zlih i glupih, ali konačni rezultat je vazda isti. Nacionalist je čovjek gnjevan i očajan, kojem je suđeno da se vječno razočarava.