Antikvarne ustaše, ljuti desničari, mahniti popovi, prolupali ratni veterani i sličan polupokojni hrvatski polusvijet Stjepana Mesića deset su godina po svojim skupovima i u novinama ovako nazivali: Stevan, Burduš, Cigan… Pri tom, riječ Cigan u njihovom jeziku i govoru znači isto što i riječ Srbin. Niko, ali baš niko, u posljednjih dva desetljeća nije među tim svijetom bio omražen kao Mesić. O njemu su, i o Račanu, spjevali pjesmu („Oj Ivice i Stevane, pojest će vas crne vrane…”), koju su pjevali na seoskim svadbama i sijelima, poslije nedeljnihmisa, u vrijeme predizbornih kampanja ili kada bi Mesić rekao ili učinio nešto što bi uzdrmalo temelje njihove vizije društva, koja je, sve do njegovoga dolaska na vlast, bila obrazac državnoga ustrojstva.

Šta je Mesić, recimo, radio svih tih godina? Već 2001. je na užas cijele te ekipe u penziju poslao ratne generale koji su potpisivali političke proglase i, uz pomoć Crkve i narodnih masa, diskretno prijetili vojnim udarom. Svi oni, a bilo ih je dvanaest ili sedamnaest, teško ih se sviju i sjetiti, preko noći su pretvoreni u ljude bez ikakvih moći i utjecaja. Nekako u isto vrijeme on je sastavljao liste svojih savjetnika i diplomata, među koje je, u priličnome broju i ne čineći od toga veliku društvenu predstavu, uvrstio niz Srba. Time nije ispunjavao nekakvu nacionalnu ili manjinsku kvotu nego je stvarao atmosferu u hrvatskoj politici u kojoj bi opet bilo moguće da ljudi, bez obzira na nacionalnost, bivaju važni, ugledni i poštovani. Da nije bilo toga, ko zna kada bi, kako bi i da li bi predstavnici srpske nacionalne zajednice, a onda i srpske nacionalne stranke, postali dio aktuelne (a vjerovatno i svake buduće) vladajuće koalicije. I konačno, ono čime je Mesić ustaše najviše izbezumio, bilo je uzdizanje partizanskoga pokreta u nebo, pokroviteljstvo svih partizanskih godišnjica, pjevanje pjesme „Po šumama i gorama”, u društvu starih boraca, te na kraju, sasvim iritantno za neprijateljsku stranu, veličanje srpske uloge u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj.

Pa šta onda bi Stjepanu Mesiću zadnjih dana, sedmica i mjeseci da okreće ćurak, na sve načine zaoštrava odnose sa Srbijom i u zadnji čas povlači niz poteza i ispaljuje rafale riječi i rečenica koje znaju zvučati kao da je tog čovjeka nepoznat neko istresao iz rođene kože ili ga pretvorio u vlastitoga dojučerašnjeg neprijatelja, u onoga ko ga je nazivao Stevanom, Burdušem i Ciganom? Pri tom, na stranu sve što je u posljednje vrijeme rekao, u formalnim ili neformalnim okolnostima, na stranu i groteskna posjeta Prištini, na stranu i činjenice što se i iz Prištine, s tamošnje govornice, obračunavao s Borisom Tadićem, ali kako je mogao pomilovati ratnoga zločinca i djecoubicu Sinišu Rimca?

Priča o Rimcu, naime, nije tako jednostavna i jednoznačna kao što je sam Mesić prikazuje kada govori, replicirajući Tadiću, da se činom pomilovanja ne relativizira zločin za koji je Rimcu suđeno. Bilo bi to tako da ne postoji zločin, onaj nad porodicom Zec, za koji Siniša Rimac nije suđen, iako je u njemu učestvovao. Oslobođen je, kao i njegovi drugovi, zbog greške u proceduri, to jest zato što činu njegovog priznanja nije prisustvovao advokat. Rimac je, naime, priznao da je svojom rukom ubio Mihajla Zeca, zagrebačkog mesara, oca djevojčice Aleksandre, savršeno nedužnog čovjeka. Ubio ga je zato što je Mihajlo Zec bio Srbin. Drugoga razloga nije imao. Pa ako već ne može za taj zločin biti osuđen – jer mu je hrvatsko sudstvo i tadašnji tužilac Vladimir Šeks to omogućilo namjernom ili nenamjernom greškom u proceduri – zar onda i za zločin za koji je osuđen, ubijanje u Pakračkoj Poljani – ne treba odležati kaznu do kraja (a kazna je ionako bila minimalna – osam godina za planirano ubistvo) – nego ga, zbog dobrog držanja ili ko zna kakvih okolnosti, treba demonstrativno pomilovati?

Zašto to Stjepan Mesić radi na kraju svoga predsjedničkog mandata, pred vjerovatno konačni odlazak u penziju? Na ovo pitanje, naravno, nema pouzdanog odgovora, ali čini se kako on to radi upravo od straha pred onim što bi mu se kao penzioneru moglo događati. Kao da se nastoji dodvoriti svojim najgorim neprijateljima, ne bi li ga pustili na miru. Posljednje dane i mjesece svoga mandata Mesić je potrošio na bizaran pokušaj da se prikaže tvrdim i velikim Hrvatom. A veličina i tvrdoća nečijega hrvatstva tradicionalno se mjeri negativnim odnosom prema Srbima. Uostalom, nije li i kod Srba tako, i nisu li veliki i tvrdi Srbi oni koji imaju negativan odnos prema Hrvatima (Bošnjacima, Albancima…). Zanimljivo je, međutim, da takav osjećaj sebe i svoga nacionalnog identiteta postoji i nakon što je nakon zadnjih izbora jasno kako šezdeset odstograđana Hrvatske glasa za suprotni civilizacijski obrazac, to jest za ono za šta se i Mesić zalagao u deset godina svoje vladavine. Taj osjećaj dio je nekoga zlokobnog hrvatsko-srpskog mentaliteta. Dok se on ne izmijeni, dok god se velikim Hrvatom bude smatrao onaj koji ima nešto protiv Srba (i obrnuto, dok god se velikim Srbinom…), naša će društva biti ucijenjena, a Rimci će biti milovani.