Svet

Preteća pobuna u Južnoafričkoj Republici

Pretorija otvorila istragu povodom oružanog okršaja policije i rudara, u kome je većina od 44 poginulih ustreljena metkom u leđa

Pojedini rudari su odlučni da se bore „do kraja”: protest na brežuljcima oko Marikane (Foto Rojters)

Dva oružana sukoba policije i rudara, 44 poginulih, 78 poveđenih, 290 uhapšenih, gubitak proizvodnje 15.000 unci platine, sedam dana nacionalne žalosti, državna istraga i neizvesni planovi gnevnih kopača... To je za sada, ishod najkrvavijeg sukoba unutar Južnoafričke Republike od ukidanja aparthejda 1994. godine.

Vlasnici „Lonmina” – trećeg svetskog proizvođača platine – objavili su juče da je proizvodnja u rudniku Marikane obnovljena, nakon krvoprolića 10. i 18. avgusta.

„Već 27 odsto zaposlenih vratilo se u smenu. Preostalim štrajkačima produžili smo ultimatum da se do utorka vrate na posao ili će dobiti otkaz”, poručio je iz Londona, šef finansijske službe „Lonmina” kopačima u oblasti Rustnebreg, 100 kilometara severno od Johanesburga.

Desetine rudara, odlučnih da se bore „do kraja”, ostali su i juče na brežuljcima oko Marikane, kao i jake policijske snage koje su bodljikavom žicom ogradile poprište krvoprolića. Osnovni zahtev štrajka bio je da se plate – dogovorene prošlog oktobra – sada trostruko uvećaju.

Kompanija „Lonmin” u JAR zapošljava 28.000 rudara, a prosečna plata kopača je ispod 400 evra mesečno. Većina tih rudara živi u ubogim masovnim spavaonicama zaostalim iz vremena aparthejda. Posustajanje svetske automobilske industrije i drugih vodećih kupaca platine, podstakli su ove godine osetan pad prihoda vodećih izvoznika te sirovine. „Lonmin” je odmah po izbijanju prvog štrajka 10. avgusta, preko posrednika, poručio da neće povećavati plate.

U tadašnjem sukobu sa policijom poginulo je 10 osoba. Bes sirotinje u Marikaneu nije splasnuo, a odlučni protest rudara, 18. avgusta, policija je ugušila bojevom municijom.

„Južnoafrička Republika je u šoku i velikom bolu”, ocenio je predsednik države Džejkob Zuma i zatražio zvaničnu istragu.

Pretorija je u međuvremenu od juče proglasila sedmodnevnu nacionalnu žalost zbog pokolja u Marikaneu.

„Većina ubijenih u Marikaneu ima prostrelni metak u leđima: ljudi su poginuli bežeći od nasilja”, preneo je dnevnik „Mejl end Gardijan” iz Johanesburga.

Rudarske kompanije i veliki investitori strepe od širenja nasilja u JAR. Kopači platine u široj ovlasti Rustenberga (kome pripada i Marikana) odnedavno sve otvorenije javno iskazuju gnev zbog slabih primanja, ali i manjka sindikalne podrške u borbi sa poslodavcima. Manjak trpeljivosti južnoafričkih kopača poklapa se sa pojavom nove sindikalne unije AMCU, koja zagovara otvoreniju borbu za radnička prava.

Postojeće Udruženje južnoafričkih rudara (NAM) sraslo je sa vlašću, poseduje deonice u kopovima i ponaša se kao otuđena kompanija prema sopstvenom članstvu, upozorava Džozef Matundžva, lider AMCU.

„Broj članova NAM-a je u stalnom padu, dok sve više kopača prilazi AMCU”, ističe Matundžva i tvrdi da nova organizacija ne prima finansijsku pomoć ni iz zemlje ni iz inostranstva.

Ministar rudarstva JAR Suzan Šabangu ubeđena je da iza dva nedavna masakra u rudniku Marikane stoji sve oštrija rivalska borba dva sindikata za članstvo i uticaj u strateškoj privrednoj grani, ali i političkom mozaiku zemlje Rta dobre nade. Sindikalna unija NAM jedan je od najjačih članova Udruženja radničkih sindikata JAR (OSATU).

To udruženje je vodeći koalicioni partner vladajućeg Afričkog nacionalnog kongresa (ANK). Nacionalizacija južnoafričkih rudnika je jedna od najavljenih tema partijskog kongresa ANK u decembru.

T. Vujić
objavljeno: 21.08.2012.

Poslednji komentari

Nada G. Novaković | 21/08/2012 09:17

Surovi obračun multinacionalke „Lomnin“ sa pobunjenim rudarima u JAR je dokaz nastavka „tačerizma“ u slamanju sindikata i otpora rudara. To je i odlučan korak napred u nametanju interesa krupnog kapitala širom sveta na štetu najeksploatisanijih radnika. Interesi „Lomnina“, rukovodstva rudnika, nadležnog ministarstva i jednog od sindikata su srasli, pomognuti primenom gole fizičke sile od strane policije. Sukobljeni su i sindikati, a ojađeni rudari ne kriju bedne uslove stanovanja i života, koji su kao u Engleskoj u 19. veku. Zahtevi za višim najamninama su opravdani, s obzirom na posao koji rade, profit „Lomnina“, stepen razvijenosti države i troškove života. Podržavam njihove legitimne zahteve, a i zapažam da 400 evra zarade su kod nas samo pusti san za njihove kolege kod nas i za najobrazovanije kadrove u privatnom sektoru svojine. Želim im više solidarnosti i uspeha. SREĆNO! Hvala na objavljivanju teksta.

Здравко М | 21/08/2012 15:11

Могу само да уочим да се мултинационалне компаније све више боре слободнијим стилом. Некада су само потплаћивали службенике и министре, а сада користе и бојеву муницију испаљену из руку плаћених полицајаца. Ове догађаје ће несумњиво бити поновљени и у другим земљама па и код нас. Једноставно погледајте после распада Југославије радничка права су срозана под ЕУ заштитницима опет плаћених од стране мултинационалних компанија. Некада су фабрике биле у рукама радника, а сада радник има само кичму и гладну децу. Плату ако тражи или нешто више може добити вечна ловишта. Једино је решење заједничка одлучна и непоколебљива борба до краја. Живео Друг ЧЕ!!!

Душан С. | 22/08/2012 08:58

Чини ми се да је радничка класа уживала своја "изборена" права само у једном кратком временском периоду, можда током средине ХХ века, у периоду наглог развоја технологије када се управљачкој класи (капиталистима) за тренутак пољуљао устоличени поредак и , наравно, искључиво у развијеним друштвима. И то само уживала права, без да је битно утицала или одлучивала о будућим потезима. Дакле, каква људска или радничка права - то је шарена лажа! Увек ће бити горњих и доњих слојева друштава, само ће се различито дефинисати и тумачити! А у корист ових горњих..