Svet

Suosnivač Aldija umro i sahranjen u tajnosti

Braća Albreht, Karl i preminuli Teo, vlasnici multinacionalnog trgovačkog lanca, drže prvo i treće mesto na listi najbogatijih ljudi u Nemačkoj

Nosilac bronzane medalje među najbogatijim Nemcima Teo Albreht (88), jedan od osnivača džinovskog trgovinskog lanca „Aldi“, preminuo je a i sahranjen je baš onako kako je i živeo – u tajnosti. Nemački mediji, „gladni“ vesti u ovom letnjem periodu, tek su sredinom ove nedelje saznali da je Teo Albreht prošle subote umro i da je već, u najužem porodičnom krugu, sahranjen.

Na najnovijoj „Forbsovoj“ listi najbogatijih Nemaca Teo Albreht je osvojio treće mesto, s bogatstvom koje je procenjeno na 16,7 milijardi dolara. U poređenju s prethodnom listom Teo Albreht je „skliznuo“ za jedno mesto jer je njegovo bogatstvo smanjeno za dve milijarde dolara. Zbog toga Teo više nije bio uz bok bratu Karlu Albrehtu (90) koji je, s bogatstvom od 23,5 milijardi dolara, ubedljivo najbogatiji čovek u Nemačkoj. Između braće Albreht „ugurala se porodica Oto – kataloška trgovina – s bogatstvom od 18,7 milijardi dolara.

Braća Karl i Teo Albreht ušli su još kao mladi u trgovački posao – osnovna znanja stekli su radnji svoje majke koja je otvorena davne 1913. godine. Posle Drugog svetskog rata, 1948. braća su preuzela majčinu radnju i veoma brzo, prateći najmodernije trgovačke trendove, ostvarili su veliki poslovni uspeh. Od 1961. godine njihov lanac prodavnica dobio je ime „Aldi” – što skraćenica od njihovog prezimena (Albreht) i reči diskont. Njihova poslovna maksima bila je: najbolji kvalitet po pristupačnoj ceni.

Poslovno carstvo braća su podelila 1960. godine od kada postoje dve firme: „Aldi sever” i „Aldi jug”. Nepotvrđena verzija priče kaže da su se braća posvađala zbog predloga da se u njihovim samoposlugama prodaju cigarete i hlađeni osvežavajući napici.

U godinama i decenijama koje su usledile oba „Aldija” su napredovala džinovskim koracima. Danas su to dve velike multinacionalne kompanije sa oko sedam hiljada filijala u Evropi i 1.200 u Australiji i SAD. Nezvanične procene kažu da je godišnji obrt ovog trgovačkog diskontnog lanca preko 40 milijardi evra.

Teo Albreht je 29. novembra 1971. godine otet. Posle 17 dana zatočeništva i plaćenog otkupa – sedam miliona maraka –oslobođen je. Otmičari su kasnije uhvaćeni, ali polovina novca isplaćenog za njegovo oslobađanje nikada nije pronađena. U medijima je tada kružila priča da je Teo Albreht, nešto kasnije, pokušao da sumu isplaćenu otmičarima otpiše od poreza.

Posle ovog nemilog događaja braća Albreht su se povukla u najdublju ilegalu. O privatnom životu porodice nemačka javnost nije saznavala ni mrvice, njihove fotografije prava su retkost, a poslednje izjave za štampu su iz sedamdesetih godina prošlog veka.

Preminuli Teo Albreht bio je veliki katolik, oženio se 1949. godine i ima dva sina. Teo junior i Bertold Albreht rade u „Aldiju sever”.

Ž. Rakić  

objavljeno: 29/07/2010

Poslednji komentari

Dusan Vasiljevic | 30/07/2010 00:40

Robne kuce Beograd i slicni su poslovali onako kako su poslovali samo zbog milijardi dolara pomoci sa zapada tokom 60 tih ,70 tih i osamdesetih godina, i zbog monopolistickih polozaja. Isto kao i danas razne delte. Srbija i nekadasnja Kraljevina su imale na desetine robnnih kuca koja gde su cene bile daleko pristupacnije a roba bila vrhunskog kvaliteta, ali onda je dosao komunizma i sve to unistio. Da nije zavladal ta najpogubnija kuga covecanstva, ikada, Srbija bi imala svoje Aldije, Otto, Karstadt Quelle i slicne kompanije, samo u mnogo repreyentativnijem obliku. Naravno, bili bi smo i deo EU od osnivanja. A porodice vlasnika takvih robnih kuca bile bi i skromnije i neprimetnije nego porodica Albreht.

Paja Baksis | 30/07/2010 11:24

Robne Kuche Beograd su sasvim lepo zadovoljavale prosechnog stanovnika Srbije i tadashnje Jugoslavije. Nije se moglo pazariti od ptice mleko za to su fine i pokondirene tikve mogle otichi preko vikenda u Trst ili u Minhen. karat za voz 2. razreda je bila dzab-dzaba u to vreme. ode se do Minhena popije kafa, pazari u Aldu i slichnim veletrgoivinama sve sam kvalitet a prodavachice se polome da vam donesu da probate gomilu stvari i josh vam se nasmeshe od uva do uva ako ne pazarite nishta dok bi vam nashe prodavachice u RKB sve po spisku shto ih zamarate bez potrebe. Ja sam tako radio. Ako mi treba od ptice mleko ja uskochim u voz i pravac Trst a ponekad i Minhen po superkvalitetnu tehnicku robu.

Јован Јовановић | 05/08/2010 01:27

Не бих претерано очекивао од евентуалног доласка Алдија (Aldi) и/или Лидла (Lidl) у Србију. Квалитет робе нигде није споран. Цене су мало другачија прича. У Немачкој - одличне. У Француској подношљиве, мада су хипермаркети узвратили ударац и својим "буџет" линијама производа прате или поткопавају цене дискаунтера, само што квалитет није увек на нивоу. У Аустрији су Хофер (Hofer) tj.Алди и Лидл већ скупљи. У Швајцарској, у коју су недавно дошли и где су их чекали к'о озебао сунце, углавном су се само изједначили по ценама са дуополистима Коопом и Мигро(с)ом. У Мађарској исту робу коју имају у Немачкој и Француској (нпр. чоколаду, пахуљице, сокове од воћа и парадајза, итд) продају и до 50% скупље. Нисам убеђен да транспортни трошкови оправдавају ту разлику. Неко скупља кајмак. Можда сами трговци, можда држава наметима, можда неко трећи. Ако је тако у Мађарској, бојим се да би у Србији могло да буде само горе. Ако уопште желе и успеју да уђу...