Šta spaja, a šta razdvaja hrišćane
Ne deli nas dogma nego istorija
Odnosi između hrišćanskih crkava danas su vrlo dobri. Saradnja postoji, ali nema dovoljno zajedničkih programa, osobito oko etičkih i društvenih pitanja, u kojima, uprkos dogmatskim razlikama, uvek možemo sarađivati.
Premalo smo zajednički istraživali koje su prave forme siromaštva. Osim materijalnog, vidimo kulturno, duhovno, moralno i emocionalno siromaštvo. Mnoga deca nisu voljena i to ostavlja psihičke posledice, što se ogleda u ovisnosti ili agresiji. Tu je i pitanje planiranja porodice i edukacije. Roditeljima danas nije lako vaspitavati decu a na tom području između državnih, društvenih, kulturnih i crkvenih institucija nema sinergije na koju bi se porodica mogla osloniti.
Unapređenje dijaloga i saradnje među hrišćanskim crkvama se očekivalo uoči jubileja Milanskog edikta iduće godine. Ta godišnjica je veliki izazov jer stavlja pred nas pitanja slobode veroispovesti i odnosa društva i crkve. Mnogi susreti crkava su organizovani, ali je, sem na teorijskoj razini, premalo učinjeno. Žao mi je što nema zajedničke mreže društva, države i crkava koja bi uokvirila značajne inicijative umetnika za dijalog.
U proteklih desetak godina, događaji koji su crkve u Srbiji najviše zbližavali bili su uvođenje veronauke u škole i duhovnika u Vojsku, pomoć potrebitima, pitanje restitucije. Razmena iskustava o tome je sada pomalo usporena, ali su nas ti dijalozi znatno povezali. Na nivou Ministarstva vera stvoren je Međureligijski savet, koji je mnogo obećavao, ali u poslednje vreme, možda i zato što se već mesecima govori o izborima, on nije radio kao što smo očekivali. Odgovornost za to je delom i na državi.
Razdvajalo nas je možda to što se u nekim tabloidima uvek vraća na teme iz prošlosti, pre svega 20. vek. O tome se piše bez želje da se dođe do potpune istine i pomirenja nego s namerom da se iznese samo ono čime se druga strana etiketira. Pitanja koja nas najviše razdvajaju nisu dogmatska već društveno-politička. Umesto da im se pristupi ozbiljno, nastoje se otvarati rane iako, osim pojedinaca, nema nikoga ko ne želi da se one zaleče.
Poslednji komentari
Prvo"Ne deli nas dogma"a onda:"treba razlicita pitanja resavati uprkos godmatskim razlikama'Do shizme nije doslo zbog dogme,vec zbog teznje rimskih papa da budu "prvi medju jednakima"a ne jednaki i da tako na neki nacin iskoriste) muslimanska osvajanja na dotadasnjem centru hriscanstva,Dogmatske razike su nastale kasnije,da bi se potvrila shizma.pre koje je rimski papa bio isto sto i aleksandrijski ili antiohski patrijrh-jedan medju jednakima.Granic a rkvne vlasti rimskog pape je bila teritorijalna,i granica je bila na Drini..
Rimokatolicizam je stvorio protestantizam,a protestantizam je postao rasadnikom mnogobrojnih sekti koje sa hrišćanstvom nemaju ništa zajedničko.Nažalost danas mnogi koji za sebe tvrde da su hrišćani,ostaju nijemi u ovome i ovakvom vremenu kada je naša vjera u opasnosti."Današnja akademska teologija je zanijemila ustima i stisnula ih u nijemo ćutanje"/arhimandriti Serafim i Sergije/.A ja,mali i neznatni čovjek koga nosi brza rijeka života,svim svojim silama se trudim da ukažem na alarmantna ontipravoslavna djelovanja unutar R.Srbije i njenog naroda.Takozvani "dijalozi ljubavi",nažalost ušli su u sve pore današnjeg života,kako u politiku,tako i u vjeru.A mnogi pripadnici srpskog naroda,ili su otpali od svoje starootačke vjere,ili ih ona ne interesuje.Putujem po Evropi i dobro mi je poznata ta problematika.A šta to u stvari znači?Jednom riječju duhovnu,etičku,kulturnu i moralnu propast. Naš identitet je uvelikoj opasnosti,dok ekumenizam je,za razliku od vasiljenske istine,jeres.S.R.
Ovaj svestenik gotovo svaka dva meseca potseca srpsku javnost da u nasoj zemlji zivi 400 000 katolika i da oni zele da ih poseti papa.Bilo bi interesantno upitata ovog gospodina da li zna koliko je Srba nastradalo u NDH-aziji i kakva je bila uloga pape u tome.






















