Ostali komentari
Boško Jakšić
Vojnik Cole u srpskoj stvarnosti
Ono što se decenijama podrazumevalo sada se doživljava kao izuzetno herojstvo
Zanimljiva je kolumna „Vojnik Cole u srpskoj istoriji” koju je kolega Miroslav Lazanski napisao o vojniku Stojadinu–Coletu Mirkoviću. Zanimljivi su i komentari koji su propratili njegov tekst.
Tako je na sajtu „Politike” otvorena debata o odnosu države prema poginulima za otadžbinu – elektronska varijanta Laze Lazarevića i ,,Sve će to narod pozlatiti”. Debata o profesionalizaciji vojske, o „suspenziji” obaveznog vojnog roka koja Srbiji sledi, o zakletvi i časti, o vojniku Coletu koji je kao redov JNA poginuo 1991. čuvajući vojno skladište.
Danas mladići mogu da biraju između vojnog i civilnog služenja, sutra da odluče da li će uopšte da idu u vojsku ili ne. Stvari su se dramatično promenile. Debata na sajtu otkriva da su se promenili i neki naši etički postulati.
Zahtev da neka ulica dobije ime po vojniku Coletu iskaz je moralnog siromaštva. Da se razumemo: neka niko ne pomisli da umanjujem život koji je vojnik Cole dao za domovinu – naprotiv, divim mu se – ali njegova sudbina, koliko god tragična, samo je jedna od milion sudbina vojnika koji su svoj mlad život završili pod krstačom, partizanskom zvezdom ili kakvim drugim obeležjem.
Problem nije u vojniku Coletu kome bi neki čitaoci odmah da dodele antičke dimenzije heroizma. On je jedan od anonimnih redova kakvih je prepuna istorija ratovanja. Njima ne pripadaju imena ulica i trgova. Njima je namenjen spomenik Neznanom junaku.
Onaj ko traži da neka ulica, negde po Srbiji, dobije njegovo ime, morao bi da zna da Srbija nema dovoljno ni sela ni gradova ni ulica za sve one koji su tokom srpske istorije poginuli kao Cole.
Ne treba Srbiji ulica vojnika Coleta jer on je ratovao za domovinu ne zbog toga što se nadao ulici već zbog osećaja časti. Koliko god to danas zvučalo patetično.
U opštoj konfuziji vrednosti brkaju se stvari. Problem s kojim se suočavamo razotkrio je nove dileme oko toga šta je herojstvo? Smrt poput Coletove do juče, prekjuče se podrazumevala. U ratu se gine.
Vremena su se promenila. Nema više epike. Nema više antičkih tragedija. Ispada da ističe vreme jevrejske Masade, herojskih branitelja Staljingrada, Prleta i Tihog.
Vojnička čast, koja podrazumeva i spremnost da se za svoju državu gine, svodi se na puku retoriku ukoliko ne postoje pravi, iskreni motivi za žrtvovanje života. Srbija ih je 1913. ili 1941. imala. Već dugo ih nema.
Ono što se decenijama podrazumevalo sada se doživljava kao izuzetno herojstvo. A nije. Civilno služenje ili ukidanje obaveznog vojnog roka sasvim je u redu jer je to pitanje ličnog izbora. Šta će Srbija ako dospe u situaciju da nema izbora? Da mora da ratuje?
Naša potreba da od Coleta pravimo heroja govori o svima nama. Ona je svedočanstvo nespremnosti da kažemo da je ova država nekada umela da motiviše a da više to nije sposobna.
Kada je Srbija proglašavala mobilizaciju u vreme balkanskih ratova, prijavilo se više Srba nego što je vojska po magacinima imala pušaka.
Kada je Slobodan Milošević mobilisao 1991, čitave jedinice su bežale. Potencijalni regruti krili su se po stanovima udaljene rodbine čekajući priliku da umaknu u inostranstvo. Onoga ko se pozivarima odazvao smatrali su naivnim. Da je Cole preživeo, sigurno bi mu to rekli.
Da se razumemo. Apsolutno sam za profesionalizaciju vojske. Treba se uklapati u savremeno vreme, geostrateške okolnosti ili racionalizaciju troškova, treba slati signale da Srbija nema militarističke ambicije, ali sve je to jedna priča.
Druga je da i oni koji komanduju vojskom i oni koji armiji određuju političke okvire svakako znaju da u slučaju rata ovu zemlju ne mogu da odbrane samo srpski Ramboi već jedino, ponavljam jedino, anonimni srpski Cole.
Kolega Lazanski je ime vojnika Coleta izvukao iz zaborava. Šta ćemo sa stotinama i hiljadama drugih za koje nismo čuli ni on ni svi mi?
Ako političari prave vreme u kome će odlazak na služenje vojnog roka sve više biti sramota a sve ređe seosko slavlje, ako će u slučaju ugroženosti navlačenje uniforme biti „necivilizovano”, onda smo u problemu.
Nisam militarista. Nisam ni pacifista. Rat je imanentno svojstvo ljudske civilizacije. Najstariji zanat nisu prostitutke već ratnici zbog kojih su one izmišljene i slate u pozadinu da bi osvežile vojnike u časovima odmora.
Ukoliko hoće da bude ozbiljna država koju njeni stanovnici cene i poštuju, Srbija u svakom muškarcu mora da neguje Coleta. Za ne daj bože.
Poslednji komentari
Браво, браво, браво...Немем увек иста гледишта са г.Јакшићем али овај и претходни текст делим у потпуности
Jakšiću, Jakšiću, a što se srdite, vas niko više neće zvati na branik Otadžbine, od vas se ne očekuje ni epika, ni drama, a ostavite omladinu, koja se samo u 2009. u 98% slučajeva opredelila za "klasično" služenje VR, a ne "civilno" da odlučuje o svojim, budućim životima. Na njima je, vi ste vaš VR odslužili.
Ретко ко зна ко је Мис Ирбијева.Али она у Београду има своју улицу,бившу Заге Маливук.Дакле анонимна Британска болничарка из Првог светског рата је добила своју улицу.Не видим ништа лоше да и по Цолету нека улица добије своје име.Цоле је само обављао свој дуг Домовини која се у том тренутку распадала.Милошевић у то време није мобилисао војску,јер једноставно није био на таквом положају.Мало је чудно да на овакав начин пише син народног хероја Павла Јакшића,који је зарад својих убеђења ратовао у Србији па по БиХ и на крају у Хрватској одакле је и родом.






