utorak, 02.03.2021. ✝ Vеrski kalеndar € Kursna lista
petak, 06.11.2009. u 22:00 Priredila: S. Simić

Psi rata mogli su sve, sem da mi uzmu jezik

Клаудио Магрис

Pjesnik osjeća i zna da sama priroda, sve živo i neživo u njoj, elementi koji tvore Univerzum (čija je čestica i on sam), predstavljaju već po sebi izvore poetskoga. Onda kada je otvoren za utiske i senzacije iz spoljnjeg svijeta, pjesnik je izložen tajanstvenom, mada nemuštom, neartikulisanom govoru koji on želi da „prevede” na svoj jezik. Da taj zagonetni, fluidni govor, ili te „znakove pored puta” (Andrić) dovede do adekvatnog jezičkog izraza, do ubjedljive umjetničke ekspresije – nove pjesme ili cjelovitog pjesničkog djela. Ljepotu i smisao svog djela pjesnik želi da podari svom čitaocu, svima onima koje bi moglo zanimati njegovo čitanje tih znakova i njegova pjesnička umjetnost. Pjesnikov duh, njegovo tvoračko „ja”, jeste centar tog dešifrovanja i prevođenja tajanstvenih migova i „poruka” koje mu se nude sa svih strana, jednako kao i impulsi, pjesmotvorni drhtaji, iz sopstvene duše i tijela. Pjesnik dakle nije prosti skupljač tih znakova i nagovještaja – on je autonomni subjekt koji suvereno proizvodi svoje poetsko-jezičke tvorevine, sa slobodom koja mu dozvoljava beskrajne mogućnosti u izboru slika, ritmova i jezičkih sredstava, kao i samog žanra, stila, poetičkog usmjerenja. Dozvoljava mu da bude smrtno ozbiljan ili humoran, kritički nastrojen ili naprosto razigran, kao što i priliči homo ludensu. Sve zavisi od njegovog talenta, temperamenta, poetičke orijentacije i duhovnog profila.

Po velikom srpskom pjesniku Vasku Popi (1922–1991), pjesnik je čuvar tajanstvenih, mitskih izvora živih riječi. Pjesnik im ide u susret sa svojim „bdenjem i ćutanjem”, žive riječi s vremena na vrijeme „predane ili prenoće” u njemu, „na beskrajnom putu ka svome izvoru”. Pjesniku se čini da čuje „nešto od njegovoga žubora”, vidi „nešto od njegove bistrine” u svojoj pesmi. I ne boji se da taj „izvor žive reči može presahnuti”, „da ga neko može zatrovati ili zamutiti”. Žive riječi se tako kroz samu poeziju, kroz pjesnikov jezik i duh, vraćaju svome izvoru. Kao da je pjesnik (mogli bismo dodati) u srcu njihovog čudesnog strujnog kola, što baš i nije bezopasno mjesto. Ipak, pjesničke riječi ne ubijaju, već nadahnjuju i prosvjetljuju; naš duh im se raduje i kada su tužne, čak i kad nas uznemiravaju i navode da razmišljamo o tome ko smo, šta smo, i u kakvom izopačenom svijetu živimo.

Ako je, po Hajdegeru, jezik kuća bitka („Die Sprache ist das Haus des Seins”), onda je on svakako i kuća poezije. Jezik nije samo sredstvo, već i važno, inspirativno gradivo, rudnik i okrilje poezije. Poezija ne izvire samo iz prirodnog i društvenog okruženja i podsticaja koje otuda primamo, već i iz samog jezika, govornog i pisanog, u kojem i sa kojim živimo, jer jezik pamti sve – počev od drevnih mitova i tradicija duhovnosti svakog naroda do savremenih, beskrajno razuđenih zbivanja i znanja, intelektualnih i umjetničkih kreacija.

Za mene je jezik okean u kojem pokušavam da plivam. Što bolje i vještije jer prijeti potonuće. Nikada ga neću preplivati, ali mogu tokom svog života da isplivam bezbroj kraćih dionica i ostvarim mnoštvo ronilačkih zahvata u dubinu, odakle ću možda iznijeti poneku dragocjenost za pjesmu.

Tokom rata u Sarajevu meni se, poslije početne, strahotom izazvane blokade mog pjesničkog jezika, upravo taj jezik ukazao kao jedina mogućnost odbrane sopstvenog duhovnog integriteta i najbolji oblik svjedočenja o užasu kojem smo bili izloženi. A to svjedočenje kao da mi je nalagao sam pjesnički jezik. (O tome sam govorio i pisao više puta, posebno za vrijeme egzila u Njemačkoj.) Mogli su psi rata, bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadaju, da me ponižavaju, muče pa i ubiju na bezbroj načina, da mi uzmu sve, ali mi nisu mogli uzeti moj jezik. A taj jezik (tako mi se bar čini) nije umio da falsifikuje ono što sam vidio i čuo, što sam iskusio u strahu, patnji i bolu. Nikako nije pristajao da „poetski” laže bez obzira na razloge i ciljeve koje su mu nudile ova ili ona ideologija i politika, a kojima bi naknadno mogao pokušati da se opravda. Bilo je jasno – u svoj svojoj ranjivosti i bespomoćnosti – suprotstavljen jeziku brutalne sile, ratne propagande i međunacionalne mržnje, inače bi izdao samoga sebe. Osjetio sam, u srcu tog ratnog zla i u sopstvenoj nemoći da ga preduprijedim, da pjesnički jezik posjeduje čudesnu moć istinoljubivog svjedočenja koje bi o našoj drami moglo slobodnim ljudima kazati nešto istinitije, duhovno važnije i ljudskije, od rutinskih medijskih izvještaja, pogotovo onih tendencioznih koje su liferovale sve zainteresovane strane. I pjesnik mora da priziva, sluša i slijedi – bez obzira na posljedice u svom građanskom životu – tu inherentnu moć i sveti dar jezika, tu tvorački razbrujanu ali ne i bezobičnu jezičku energiju koja ga spasava od ponižavajućih nagodbi sa sudbinom, iskupljuje od duhovne smrti u svijetu sveopšteg nasilja i laži.

Otad mi jezik poezije znači mnogo više nego što mi je ranije značio. A oduvijek mi je značio mnogo, da baš ne kažem – sve.

Slovo na susretu „Poezija Mediterana” u Peskari

------------------------------------------------------------------------

Treći svetski rat se desio

(/slika2)Prošle nedelje u Frankfurtu, na završnoj svečanosti Sajma knjiga, jedan od najznačajnijih savremenih italijanskih romansijera i esejista, naslednik višenacionalne tršćanske tradicije, pisac i germanista Klaudio Magris (Trst, 1939), primio je prestižnu nagradu „Fridensprais“.

Na ceremoniji u crkvi Svetog Paula, kojoj je prisustvovalo oko hiljadu zvanica, među kojima i ovogodišnja nobelovka za književnost Herta Miler, Magris je održao govor naslovivši ga: „Prava i vrednosti: granice Evrope“.

Prenosimo deo iz Magrisove besede, objavljene u kulturnoj rubrici lista „Korijere dela sera“ 19. oktobra.

„Neću nikada zaboraviti govor jednog starog severnovijetnamskog vođe, koga sam slučajno pre mnogo godina čuo na francuskoj televiziji, za vreme konflikta u njegovoj zemlji. Za ljude njegovog doba, rekao je, život se skoro identifikovao sa ratom, i to je, dodao je, za nas najpodmuklija opasnost, navika da se rat smatra neophodnim kao život i disanje, nemogućnost da se život zamisli bez rata.

Sve se urotilo da nas ubedi da verujemo i da popustimo predajući se toj nužnosti: nije slučajno što zapadna literatura počinje sa velikom poemom o ratu, Ilijadom, a velike svete knjige koje zasnivaju svet, kao Mahabharata i delimično Stari zavet, takođe su knjige o ratu. Ali, smisao života se sastoji u odupiranju idolatrijskom zavođenju toga što se proglašava fatalnim... i u odgovoru da upravo prizor opustošenosti iziskuje da rat nije jedina realnost i opravdava nadu... Nada je najveća vrlina... baš zato što je tako teška... Ponekad, tračak nade iznenada sevne usred tame koja izgleda definitivna... Treći Rajh, koji se proklamovao hiljadugodišnjim, izgleda samo „obična Meduza“, kako je pisao Jozef Rot, predodređena za poraz; nije trajao hiljadu godina, već dvanaest, kraće od bojlera u mom kupatilu.

Postoji druga skrivena opasnost za stvarni mir, koja se gnezdi u čestitom, naprednom uverenju da je progres već ostvaren, da je civilizacija savladala varvarstvo i da je rat, barem u našem svetu, iskorenjen, kao žuta groznicaili velike boginje putem vakcina. Rat se ne pominje, ni kada postoji; ne objavljuje se, čak ni kada se bacaju bombe.

Kada je NATO – dakle, takođe i Italija – bombardovao Beograd i Srbiju, italijanske novine, najavljujući povlačenje italijanskog ambasadora iz Beograda, izražavale su bojazan da bi ova mera mogla kompromitovati dobre odnose između Srbije i Italije. Ovaj strah od suočenja sa stvarnošću – u ovom slučaju, sa ratom – pomaže grozotu, koja ne želi da vidi da se širi, kao rak koji bolesnik ne želi da primeti. Želimo da se obmanjujemo u jezivoj dobronamernosti. Postoji užasna anegdota, ne znam da li je istinita ili lažna, o Nelsonu: Podvrgnut ispitivanju, zato što je nastavio da bombarduje još dva sata, nakon što su se Danci predali, dansku flotu i Kopenhagen, Nelson je odgovorio: ’Proklet bio ako sam to video. Stavio sam durbin na oko prekriveno zavojem’.

Istinita ili lažna, anegdota pokazuje kako se ne vidi, kako ne želi da se vidi nasilje. Treći svetski rat se desio, iako je veći deo Evropljana imao sreću da ne plati cenu u krvi. Dvadeset miliona mrtvih posle 1945, manje-više; za razliku od žrtava iz Drugog (svetskog rata, prim.), gotovo ignorisanih i zaboravljenih, izloženih naknadnom nasilju zaborava. Prepuštamo se iluziji da živimo bez rata...

Rat je u vazduhu kao pretnja ili kao objektivna realnost... koja uzima mnoga lica; uvlači se i maskira u najrazličitijim formama: on nije samo masakr u Bijafri, 11. septembar u Njujorku... rat je trgovina organima otetim od dece ubijene u tom cilju... Danas, rat je bez granica...“

Reč na dodeli Nagrade mira Frankfurtskog sajma knjiga

Komеntari0
4f52b
Молимо вас да се у коментарима држите теме текста. Редакција Политике ONLINE задржава право да – уколико их процени као неумесне - скрати или не објави коментаре који садрже осврте на нечију личност и приватан живот, увреде на рачун аутора текста и/или чланова редакције „Политике“ као и било какву претњу, непристојан речник, говор мржње, расне и националне увреде или било какав незаконит садржај. Коментаре писане верзалом и линкове на друге сајтове не објављујемо. Политика ONLINE нема никакву обавезу образлагања одлука везаних за скраћивање коментара и њихово објављивање. Редакција не одговара за ставове читалаца изнесене у коментарима. Ваш коментар може садржати највише 1.000 појединачних карактера, и сматра се да сте слањем коментара потврдили сагласност са горе наведеним правилима.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

logo

Ovaj veb sajt koristi kolačiće

Sajt politika.rs koristi kolačiće u cilju unapređenja usluga koje pruža. Prikupljamo isključivo osnovne podatke koji su neophodni za prilagođavanje sadržaja i oglasa, nadzor rada sajta i aplikacije. Podaci o navikama i potrebama korisnika strogo su zaštićeni. Daljim korišćenjem sajta politika.rs podrazumeva se da ste saglasni sa upotrebom kolačića.

Prijavitе sе na našu mailing listu

* Obavеzna polja