Film „Montevideo, vidimo se”, u režiji Dragana Bjelogrlića, videlo je do sada 400.000 gledalaca. Kao i u slučaju prve priče o uspehu jugoslovenske fudbalske reprezentacije, sastavljene samo od srpskih igrača, i ovaj film naišao je na dobre kritike, veliku gledanost u Srbiji i regionu (već viđen u Skoplju), ali i na suze i pitanja zašto se nekad živelo bolje i zašto su naši preci bili bolji ljudi. Suze nisu tekle samo na licima gledalaca, već je i reditelj Dragan Bjelogrlić plakao.
Zašto ste zaplakali nedavno u Gračanici na pretpremijeri filma?
Svojevremeno sam rekao sebi: kad budeš režirao film premijerno ćeš ga prikazati na Kosovu. To je moj odnos prema delu mog naroda koji je najugroženiji i teritoriji koju smatram delom Srbije. Svakodnevno slušamo da je Kosovo Srbija, pa sam se zapitao šta svako od nas može da uradi a da to ne ostane na nivou demagoške parole. Imao sam potrebu da uradim nešto za Srbe na Kosovu. A odlaskom tamo probudila se u meni neka velika tuga, talas emocija koje nisam mogao da kontrolišem.
Kako ocenjujete odnos države prema srpskom življu na Kosovu?
Nije na meni da ocenjujem. Ipak, pitam se da li bismo bolje rešili kosovski problem da smo mu pre 20 godina pristupali kao danas. Sada izgleda da putem kompromisa krećemo samo kada smo naterani. Kada je propao Miloševićev suludi projekat kontrolisane diktature manjine nad većinom, zašto se nije krenulo putem ekonomske superiornosti i dominacije kapitala? Zašto naši privrednici nisu kupili određena strateška preduzeća: „Trepču”, „Elektroprivredu”, turistički kompleks na Brezovici?
Epski pristup rešavanju ovog problema – zaklinjanja pred bogom da nikada nećemo dati svoju svetu teritoriju – zvuči dobro, ali nije dao rezultate. Kosovu je uvek falilo konkretnih rešenja na terenu. Osnovni problem savremene srpske politike jeste odsustvo dugoročne strategije, kako po pitanju Kosova tako i za ostale teme.
Da li ćete glasati na predstojećim izborima?
Glasaću. Za prethodne izbore nisam bio u zemlji.
Da li su vas pozivali da podržite nekoga sada?
Otkako je počela kampanja, nisam imao nijedan konkretan poziv. Ali bilo je nekih ispitivanja, preko nekih ljudi, da li želim da se priključim. Do sada sam bio vrlo jasan da me politika na taj način ne zanima.
Košta li vas to što se ne deklarišete za „ove” ili „one” političare?
Ne košta me ništa. Nisam pripadao onom delu intelektualne elite koja je posle petooktobarskih promena, jeftinim ulaskom u politiku, pokušala da ostvari svoje interese, ne verujući da to može da učini kroz profesionalno delovanje. Da bi ta elita konačno vratila svoju težinu ona mora da deluje nezavisno, da konstruktivno napada zvaničnu politiku i da bude njen kontrolor. Takva treba da bude i prema vlasti i opoziciji i prema crkvi i svim ostalim institucijama sistema. Ako ima kritički odnos, narod će da je uvažava, kao i politička elita. A kada kulturna elita bezrezervno počne da podržava političara, pogotovu onog na vlasti, kao što se dešavalo u skorijoj istoriji, ona gubi autoritet. Prve udarce kulturnoj eliti zadao je Milošević, a oni posle njega kao da su tu praksu nastavili, samo drugim metodama. Shvatili su da je to dobar sistem vladanja: otupi oštricu inteligencije i imaćeš manje problema.
Niz parodija prostrujao je internetom posle vremenskih neprilika u Feketiću tokom kojih je prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić spasavao zavejane. Kao umetnik, kako ste videli postavke nadograđenih snimaka i fotografija koje su građani kačili na veb?
Za mene je to bio pozitivan signal duha i kritičkog mišljenja koji ne može da se zatre. Ljudi su spontano odreagovali na nešto što su prepoznali kao demagogiju. To je dobro i za Vučića i za nas, da narod reaguje na ono što mi se učinilo da je „falšerica”. Dok god to postoji, ima nade za nas. Primetio sam poslednjih meseci da ljudi šapuću kada pričaju o Vučiću. Sećam se da se tako nekad šaputalo o Slobi. Onda se o njemu govorilo glasno, ali se šaputalo o Miri i JUL-u. To je neka vrsta straha, autocenzure i iracionalnog pravljenja kulta ličnosti koji je opasan. Nijednom političaru ne bismo smeli da dozvolimo ogromnu političku moć. A ni on sebi ne bi smeo to da dozvoli.
Kakvu Srbiju vidite u Evropskoj uniji?
Nadam se bolju. Mada je ulazak u EU danas kao kada odete na neku dobru žurku, ali u pet sati ujutru. Sve što valja je popijeno i pojedeno, najbolje devojke su već otišle, a vama su ostali samo ostaci hrane i pića i devojke koje niko neće. Ipak, ne brinem toliko za nas u EU. Treba samo više da se bavimo sobom, i individualno i na širem planu, da negujemo našu samosvest, istoriju, kulturu i korene. Nećemo se pogubiti u globalnoj podeli karata, ali u toj raspodeli moći ekonomija će nam biti ogroman problem. Nemam pamet za visoku ekonomiju i nije mi jasno kako ćemo da napredujemo ako se nudimo samo kao jeftina radna snaga. Narod možemo da zaposlimo jedino kada Nemcima ili Šveđanima objasnimo da nešto mogu jeftinije da naprave kod nas. Ako smo već jeftina radna snaga, treba da budemo pametni pa da, poput Kineza, razvijemo privredu i počnemo da pravimo naše proizvode koje ćemo izvoziti. Čini mi se da je to problem svih malih siromašnih naroda, ne samo naš.
Nedavno je BiH protreslo nezadovoljstvo građana. Šta to „bosansko proleće” donosi regionu?
Brinem se da ne preraste u novo međunacionalno klanje. Narod se pobunio protiv rezultata tranzicije. Svi smo ušli u tranziciju nadajući se da će prelazak iz jednog sistema u drugi doneti boljitak. Ispostavilo se da se tranzicija pretvorila u dobro organizovanu pljačku u kojoj se malo ljudi dobro snašlo, uvećalo svoj kapital i ostavilo druge na ulici. Nezadovoljni su izašli na trgove i bune se bez jasne ideje šta da urade. Sistem koji vlada im kaže: ako ste nezadovoljni – idemo na izbore. Na izborima će opet da glasaju za iste ljude koji će se drugačije rasporediti. Slični problemi su u Istočnoj Evropi, Ukrajini..., a ne samo na Balkanu. Ne znam šta su dometi „bosanskog proleća” osim konstatacije da je narod nezadovoljan. Bez vizije se ne može praviti revolucije. Faza liberalnog kapitalizma je završena, ušli smo u fazu korporativnog kapitalizma koji u svojoj trci s kapitalom pravi sve veće socijalne razlike i to će se verovatno završiti nekom velikom revolucijom, ali samo onda kada se jasno bude iskristalisala ideja zašto se ona sprovodi. Ako je ideja da mi koji rušimo uzmemo onima koji imaju, time ništa nećemo postići.
Vaš prvi „Montevideo” videlo je više od pola miliona gledalaca. Nedavno ste na Konkursu FCS-a za stimulaciju gledanosti dobili novčana sredstva. Sistem u kinematografiji se uspostavlja?
To je jedan od prvih pozitivnih pomaka. U proteklih godinu dana u FCS-u je napravljeno nekoliko pozitivnih pomaka. Kada je DS došao na vlast imali smo velika očekivanja baš na polju kulture. Za sedam godina vladavine, DS ništa nije uradio u kulturi. Kao da im je bio važan taj advertajzing pristup, da nađu neku figuru koja lepo izgleda i dobro priča, a manje je bitno šta će da radi.
Novina koja je uvedena u FCS-u, po kom se zna da uspeh na festivalima kao i gledanost filmova u bioskopima, rediteljima i producentima donose stimulacije za novi film je važan korak napred. Bitno je da to funkcioniše po automatizmu i da ne postoje komisije koje to vrednuju.
A šta je sa strategijom u filmu?
Mora da se napravi strategija šta se očekuje od srpskog filma. Treba da se stavi akcenat na filmove koji vraćaju publiku u bioskope. Ako nam je plan da snimimo 10 filmova godišnje, pet bi trebalo da imaju komercijalni a pet festivalski potencijal. Išao bih na sedam prema tri u korist komercijalnog filma. Imali smo period kada su „Podzemlje”, „Lepa sela...”, „Ubistvo s predumišljajem”, „Rane”, „Crna mačka beli mačor”, „Bure baruta” „Apsolutnih sto”... bili autorski a vrlo gledani filmovi. Jedno od važnih dostignuća oba filma „Montevideo” je što su vratili veru da komercijalni pristup ne isključuje autorstvo i kvalitet. Nismo potcenili publiku. Verovali smo da će narod, iako ophrvan kič sadržajima s većine medija, znati da prepozna kvalitet i iskrenu emociju.
Da li ćete se protiv tog kiča na TV, među kojima je i „porobljavanje” srpskih kanala turskim serijama, boriti i serijom o Nemanjićima?
Još nemam jasnu ideju i konkretnu priču: da li ćemo krenuti od Nemanje ili Svetog Save i Stefana Prvovenčanog ili nekog drugog. Pokušavamo da napravimo kreativan tim koji bi osmislio jasan ugao sagledavanja tog perioda i šta želi da se ispriča tom pričom. Period srednjovekovne Srbije je vrlo inspirativan. O tom vremenu postoji više predanja, a manje istorijskih fakata. To može da bude i prednost i mana. U svakom slučaju, i ako ja to ne budem radio, takav projekat nam je potreban jer takvu istoriju narodi u okruženju nemaju, a mi bismo trebali konačno da počnemo da se bavimo našom.
---------------------------------------
Iz drugog ugla
Koliko je „Ravna gora”, u kojoj tumačite lik Tita, uspela da pomiri četnike i partizane?
„Ravnu goru” sam doživeo kao drugi, umetnički pogled na početak Drugog svetskog rata. O tom periodu 40 godina se pričalo iz jednog ugla, pa zašto ne bismo sada snimali i iz drugog ugla. Bajićevu ideju da snimi tu dramsku trilogiju, čiji je „Ravna gora” prvi deo, nisam doživeo kao želju da napravi reviziju istorije. Imam utisak da prvi ciklus nije postavio prava pitanja. Gledaoci su očekivali da se neka pitanja konkretnije otvore. Ako bude nastavka, nadam se da će se određeni istorijski događaji konkretnije tretirati.
---------------------------------------
Tasovac strateg
Očekujete li da Ivan Tasovac, kao ministar za kulturu, i Srđan Dragojević, kao SPS poslanik u Narodnoj skupštini, mogu da pomognu kulturi i filmu?
Imam velika očekivanja od Tasovca ako ostane na toj funkciji u novoj vladi. Posle dužeg vremena čini mi se da prepoznajem ozbiljan pokušaj uspostavljanja koncepta u kulturi. Imali smo očajne resorne ministre od 5. oktobra. Poslednji dobar ministar kulture bila je Nada Popović Perišić koja je u vreme Miloševića uradila sistemske pomake za kulturu. Imam utisak da je Tasovac prvi koji posle toliko godina sistemski pokušava da uredi kulturu i da napravi strategiju.
Dragojević je bio aktivan kao poslanik i postavljao je pitanja koja se dugo nisu čula u Skupštini. Koliko god da mi nije drago što je postao poslanik, jer mi je to nespojivo s njim, ako bude i dalje u parlamentu možda me demantuje i pokaže da nije ušao u Skupštinu samo da bi imao redovna primanja.