Novaku Đokoviću, srpskom teniseru i svetskom šampionu dodeljeno je priznanje počasnog člana Srpskog narodnog saveza (SNS) na teniskom Masters turniru u Sinsinatiju, država Ohajo, SAD, avgusta, 2015.
Ovo saopštavam čitaocima „Politike” sa zakašnjenjem od nekoliko meseci da javnost Srbije ipak ne bi bila uskraćena za informaciju o odnosu srpske dijaspore prema Đokoviću, ali i velikog tenisera prema nama „običnim Srbima”.
Kada je Srpski narodni savez odlučio da dodeli počasno priznanje Đokoviću, razmišljao sam kako da dođem do njega i eventualno sa njim napravim intervju. SNS je i ranije pokušavao da dođe do našeg velikana sporta. Kako zbog njegovih obaveza, tako i zbog učestalih turnira, to je bilo veoma teško. Konačno, kad sam pregledao veb-sajt turnira u Sinsinatiju gde je najavljeno Đokovićevo učešće, došao sam na ideju da konkurišem za novinarsku akreditaciju kako bih mogao da izveštavam sa turnira.
Predstavnici organizatora su tražili više informacija o mom novinarskom radu i „Amerikanskom Srbobranu”, zvaničnom organu Srpskog narodnog saveza. Rekao sam im da je „Amerikanski Srbobran” najstarija srpska novina u Americi koja izlazi neprestano od 1906. godine; iako male, veoma su ugledne novine koje se mogu naći i u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. Nije mi bilo poznato koliko traje proces novinarske akreditacije, ali mi je na kraju bila odobrena. Iako veoma uzbuđen, bio sam svestan da je preda mnom još uvek dug put do susreta sa Đokovićem. Svi hoteli u blizini teniskog stadiona već su bili rezervisani. Međutim, noć pred početak turnira u jednom hotelu iznenada se pojavila slobodna soba koju sam odmah rezervisao.
Pre nego što sam otišao na turnir, poslao sam zahtev menadžerima ATP-a za intervju sa Đokovićem. Odgovorili su mi da takva mogućnost ne postoji, ali da mogu da prisustvujem konferenciji za novinare i da mu tom prilikom postavim pitanja. U tri sata ujutro seo sam u autobus u Pitsburgu i putovao sam osam časova do Sinsinatija kako bih stigao na vreme za Đokovićev trening pre početka meča.
Otišao sam na teren broj 15 gde je naš teniser trenirao za svoj prvi meč. Oko terena je bio veliki broj njegovih navijača i obožavalaca. Fotografisao sam ga za „Amerikanski Srbobran”. Za vreme njegovog prvog meča, stadion je bio prepun. Đoković je kontrolisao ceo meč protiv B. Paire i na kraju pobedio. Konferencija za medije je bila veoma kratka te su on i menadžeri ATP-a brzo napuštali salu za novinare. U tom trenutku sam pomislio da je SNS četiri godine pokušavao da dođe do njega ali bez uspeha. Odjednom mi se učinilo da postoji šansa za intervju uprkos činjenici da sam od ATP menadžera dobio negativan odgovor. Obratio sam se Đokoviću na srpskom jeziku i pitao ga da li bi imao vremena za jedan intervju tokom turnira. Jedan od ATP menadžera mi je rekao da više ne mogu da postavljam pitanja, ali Đoković ga je zaustavio rečima: „Ovaj čovek je iz Srbije i ja bih želeo da ga čujem“ i time još jednom potvrdio svoju velikodušnost, i ljubaznost prema svojim sunarodnicima.
Objasnio sam Đokoviću ko sam i odakle dolazim i on mi je rekao da dođem sledećeg dana, kada će posle meča imati vremena za intervju. Njegova jednostavnost, otvorenost i velikodušnost me je podsetila šta znači biti ponosan Srbin.
Sutradan sam ponovo pratio Đokovićev trening i meč protiv Dejvida Gofana koga je takođe pobedio. Na konferenciji za štampu sedeo sam u prvom redu. Nakon konferencije na kojoj je istakao koliko je važno biti dosledan teniser i igrati uvek u sadašnjem trenutku ne dozvoljavajući drugim mislima da te ometaju, Đoković je seo pored mene i dao mi kratak intervju. Kao najboljeg ambasadora Srbije, pitao sam ga o njegovom uticaju na pozitivnu sliku Srbije u svetu. Rekao mi je da svako može učiniti nešto u skladu sa svojim mogućnostima. Ako svako čini tako, našoj zemlji će biti bolje.
Za vreme intervjua, njegova pozitivna energija, duh i iskrenost se nije mogla sakriti kada je govorio o Srbiji i važnosti očuvanja srpskog kulturnog nasleđa. Na kraju intrevjua zahvalio sam mu se za njegovo vreme i istakao da je Srpski narodni savez veoma zahvalan za njegov sveukupan rad i doprinos i da mu zato dedeljuje priznanje počasnog člana. Na povelji Srpskog narodnog saveza piše:
„Srpski narodni savez dodeljuje Novaku Đokoviću počasno članstvo Srpskog narodnog saveza za vrhunske sportske rezultate, humanitarni rad i pozitivan uticaj na reputaciju Srba u svetu. Vašim celokupnim radom probudili ste ponos građana Srbije i srpske dijaspore.“
Đoković je pokazao veliko uzbuđenje, zahvalnost i ponos prilikom prijema ove počasti srpske dijaspore u Americi i Kanadi. Istakao je da je za njega velika čast što je u društvu Mihajla Pupina i Nikole Tesle, koji su postali počasni predsednici Srpskog narodnog saveza 1929, odnosno 1935. godine. „Čuvaću ovu počast kao oči u glavi”, rekao je Đoković. U ime Tesline naučne fondacije iz Filadelfije, poklonio sam mu knjigu o velikom naučniku. Od treme i uzbuđenja moj glas je bivao sve slabiji dok smo se pozdravljali. Napustio sam salu za novinare govoreći sebi: „Bog neka blagoslovi ovog vrhunskog sportistu i velikog čoveka.“ A ono što možemo naučiti iz ove priče o Novaku Đokoviću jeste da svi mi potičemo iz istog miljea bez obzira na to da li smo rođeni u Srbiji ili van nje. Pomažući jedni drugima i čuvajući i poštujući svoje kulturno nasleđe možemo postići nemoguće: uspeh jednog Srbina je uspeh svih nas. Nijedan čovek ne otelovljava ove ideale više od Novaka Đokovića.
Koordinator za kulturu, Srpski narodni savez – Amerikanski Srbobran, Pitsburg, SAD