nedelja, 20.10.2019. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
Poslednja izmena 21:55

Trku čini Popović Lazare

Lazar se opkladi u sto dukata da će sa svojim vrancima u kolima stići od Banja Luke do Bosanske Gradiške prije nego ijedan biciklista. I zaista, na veliko čudo svaju, Lazar uteče svim biciklistima, ali mu oba vranca crkoše u prvoj ulici Gradiške čim ih je zaustavio
Autor: Branko Ćopićsubota, 13.02.2016. u 14:53
Скупштина међу навиљцима

Teško se kreću i cvile kola Sime Džakule natovarena planinskim sjenom i cpopo poput puža odmiču drumom što vodi od Banje Luke za Bosansku Gradišku. Dva omanja mršava šarena vočića u jarmu, zgrbivši se u leđima, nijemo se upinju i tegle teretni voz opirući ce raskrečenih papaka i nogu o tvrdu prašnjavu cestu. Pored njih lagano korača Simo Džakula, sitan suv i malo poguren seljak, sav zarastao u kosu, i tiho i otegnuto, napola kroz nos, pjevuši:

Trku čini Popović Lazare;

Na biljegu sto dukata meće,

Biciklisti da uteći neće.

Biciklisti haju i ne haju,

U svoje se točkove uzdaju...

Pjeva Simo omiljenu i poznatu staru pjesmu o tome kako se negda, još prije četrdeset godina, ovim istim drumom utrkivao silni i ponositi Popović Lazar, naš čovjek težak, s prvim banjalučkim biciklistima. Lazar se još kao mladić spustio odozgo na Vrhovine u čaršiju i za kratko vrijeme u Bojić-Hanu, predgrađu banjalučkom, otvorio birtiju. Imao je dva nadaleko čuvena vranca, njegov najveći ponos, i kad se jednom u njegovoj birtiji povede nešto riječ o biciklima (koji su bap nekako u to vrijeme prvi put pošli kroz Banja Luku pa se o njima pretjeravao i mnogo pričalo). Lazar se opkladi u sto dukata da će sa svojim vrancima u kolima stići od Banja Luke do Bosanske Gradiške prije nego ijedan biciklista. I zaista, na veliko čudo svaju, Lazar uteče svim biciklistima, ali mu oba vranca crkoše u prvoj ulici Gradiške čim ih je zaustavio. Puče tad Lazareva slava po celoj Krajini i ubrzo inače pjesma o njegovu podvigu, a sela prihvatiše njegovu slavu kao svoju rođenu, jer je, eto, njihov čovjek težak utekao celoj toj naduvanoj banjalučkoj gospodi i svima im dovijeka osvjetlao obraz.

Pjevuši Simo tu staru pjesmu o njihovoj težačkoj kraiškoj slavi i svaki čas priteže oko sebe okratak potijesan ovči kožun, jer se već javlja prvo blijedo svitanje i s njim rana jutarnja studen. Oko puta se mutno bjelasaju dugačke ustajale lokve, ostaci proletnjih kiša, i u njima se ogledaju i plove zgrbljena leđa volova, prva četvorica natovarenog sijena i gornji dio Simina lika. Čudna i nevesela tišina pritisla bijeli široki drum baš kao da je maloprije tuda prošao kakav veliki siromah pa za njim na drumu zaostala njegova golema nevolja i nijema tuga. U tišini se samo čuje teško jecavo škripanje kola i pokatkad, na mahove, Simin glas kako prižuruje volove:

– Os Peronja! Stu Šarota, brnte! ’Ajd, ’ajd, mili moji...

Vočići se onda još više pogrbe i potegnu jače i življe, a Simo ponovo utone u svoje misli i sve jednako poluglasno pjevuši onu pjesmu:

...Kad poteče Popović Lazare:

Mili Bože, čudnije čudesa,

Tutnji zemlja, a zveče nebesa...

Pjeva tako Simo o junaštvu Lazara Popovića, a misli su mu na sasvim drugoj strani.

I onako Simo jedva veže kraj s krajem otkad pamti sebe, a ovo zadnjih godina otelo mu se baš sasvim, pa makni ne makni – sam sebe zavarava i obmanjuje, nada se boljemu vremenu, ali sve uzalud. Zna on dobro i sam da je ta njegova nada pusta i jalova kao i tolike druge, ali, tek, u nešto čovjek mora da vjeruje i da se nada, jer, brate rođeni, da još toga nije u ovoj pustoj i nesretnoj Vrhovini čovjek bi morao u vodu da skače. Pa kud tolike nevolje pritegle Simu, tud mu ove godine, rano s proleća, polipsa pola ovaca. Nije imao boljeg čobana nego za njima poslao dijete, a ono ludo, šta zna, zaustavilo se s njima dolje u nekakve bare i ništaline kraj potoka (kupalo se dijete) pa, k’o brdske ovce, začas se pometiljile. Nadao se Simo da će od njih izbiti koji dinar pa da se štogod pokrpi u kući i da kupi kukuruza koliko da mu dotegne do novog žita, ali mu se, eto, sve izjalovi. Uspištala se po kući gladna i suvotna djeca, slušati od greote ne možeš, pa druge ne bi, nego Simo razvrši već dopola očupani staščić brdskog sijena i natovari ga na kola pa krenu s njim put Gradiške, jer se tamo sijeno još ponajbolje plaćalo i prodavalo.

Volovi su i onako teško i naporno vukli pretovarena kola pa mu bijaše žao da se i on popne gore i tek kad se kola oboriše niz jednu blagu dugačku nizbrdicu pope se i on na njih i namjesti se na sijenu.

Cijeli bogovetni dan juče Simo je orao na ovim istim vočićima i tek se u sami mrak vratio kući i čim je večerao izašao je zajedno sa ženom i najstarijim sinom, dječakom od petnaest godina, i onako prema mjesečini trpali su i sadijevali sijeno na kola, a jutros, još prije ranih jutarnjih pijetlova, krenuo je Simo od kuće, samo da za hlada stigne do Gradiške. Od jučerašnjeg rada i posrtanja i noćašnjeg nespavanja Simu biješe osvojio težak umor i nekakva nemoć, i nesnaga nalila mu se u sve udove pa su mu u hodu čisto poklecava koljena. Volovi su i onako teško i naporno vukli pretovarena kola pa mu bijaše žao da se i on popne gore i tek kad se kola oboriše niz jednu blagu dugačku nizbrdicu pope se i on na njih i namjesti se na sijenu.

Čim se malo ponamjesti gore na vozu, osjeti Simo kako ga umor lagano napušta i on se ponovo zaveze u svoje misli.

 „Ej, Bože moj, kako li je negda ovim istim drumom jezdio Popović Lazar kad se ono utrkivao s biciklistima. Stari ljudi i stara dobra vremena kad se još moglo da ljuduje i da živi. Da su mi sad nešto, jadna majko, onaki vranci k’o u Lazara, onake vile, pa da pojezdim odavle začas li bi u Gradišci bio. Ajde! – pucnem ja motkom..., ovaj, nije nego kamdžijom, a konji se džilitnu i opuče niz cestu i tek samo vidiš kako pokraj tebe bježe i nestaju živice i ograde i u prašini se lepršaju i skakućući bježe seoske kokoši. Naletiš kraj mehane, tandrču i otskaču kola, a ljudi se pomaljaju na vratima i nadnose ruke na oči: Ko li je ono, ljudi moji, ’nako silan... Lazar... ovaj, Simo Džakula. Ta odma’ sam poznao da je to on... A ti samo goniš i ne obzireš se dok se čobani još na pola kilometra unaprijed dovikuju:

– Sklanjaj ovce s ceste, eto Sime Džakule... Brzo...

A kako je negda Lazar trku pravio u i biciklistima utjec’o i ja bi tako. Ja, jedini Bože, tutnje i zvrče drumom kola, ništa se od nji’ ne čuje, a ti čisto rasteš u njima od nekakve nove snage.

„Mili Bože, čudnije čudesa.

„Tutnji zemlja, a zveče nebesa...“

I nesvjesno trzajući rukama, kao da u njima drži uzde, Simo se bijaše skupio i sasvim nagnuo naprijed kao da bijesno juri pa se sve boji da ga od silna zora vjetar ne zbaci. Iz sanjarija se trže tek onda kad pod sobom osjeti lagan potres i posrnu malo unaprijed. Volovi su se bili zaustavili pred jednom ovećom uzbrdicom ne mogući da krenu dalje. Kao da se tek probudio, Simo iznajprije začuđeno pogleda oko sebe, a onda skoči s kola i stade da kreće volove poduprevši i sam jednim ramenom voz.

– Os, Peronja! Os, Šarota!

Volovi nesložno trgoše naprijed, najprije jedan pa drugi, pa isto tako nejednako i nemoćno stukoše jedan za drugim nazad. Simo ponovo povika i pokuša da ih krene, ali volovi se i drugi put uzalud odupriješe – kola se nijesu micala ni za stopu. Kad ni poslije nekoliko uzaludnih pokušaja volovi ne mogaše da krenu, Simu, poče da spopada ljutina i očajanje pa stade nemilosrdno da udara grabovim prutom po mršavim volovskim leđima; jadne životinje samo su se bespomoćno uvijale i drhtale pod udarcima. Najzad kad vidje da ni to ne pomaže, Simo se dosjeti starog lukavstva koje mu je dotad često puta pomoglo: iščupa iz voza dobru rukovet sijena pa se izmače malo ispred volova i pruži im je gotovo na dohvat. Gladne životinje požudno onjušiše sijeno pustivši kroz nozdrve čitav oblak vlažne vruće pare, pa se očajnički upeše da se krenu i da ga dohvate jezikom. Kola samo teško i kratko škripnuše i povedoše se malo ustranu, a mlađem i slabijem volu od umora i napora zadrhtaše i omakoše se noge i on se teško svali na cestu.

Malaksala životinja muknu žalosno i promuklo i tužno pogleda u gazdu i u nedosegnuto sijeno. Od toga nijemog žalosnog pogleda izmučene gladne životinje Simu minu sva malopređašnja ljutina i nekakva mu se studena tuga savi oko srca od jedne beznadne žalosne pomisli što mu je toga trenutka nenadno sinula u svijesti. Ama zar i on nije jedan ovaki isti izmučeni malaksali vo, koji čitavog života tegli bez prestanka svoja teška pretovarena kola. Zar i on nije već isto ovako sustao i smalaksao, a sva njegova dosadašnja iščekivanja i nadanja u bolje dane, zar nijesu isto što i ova šačica sijena kojom je zavaravao i mamio volove da izdrže i krenu dalje.

I dok se tako borio sa tom svojom gorkom i žalosnom pomisli i gledao izmučenu životinju kako leži u prašini tužno spuštene glave, iz misli ga trže prodoran zvuk automobilske sirene.

Drumom od Banje Luke jurio je svom brzinom jedan crn luksuzni auto ostavljajući za sobom sivu klupčad podignute prašine. Kad nalete kraj Siminih kola šofer uspori brzinu, skrenu malo ustranu i očešavši se o voz sijena prejuri kao ništa ovu uzbrdicu gdje bijahu zapeli Simini volovi i začas ga nestade u pravcu Gradiške. Gledajući za njim Simo je šutio žalosno i bespomoćno kao brodolomnik i odnekud mu je bilo jasno, do bola jasno, da se više neće nikad niko roditi i naći ni u Vrhovini niti nigdje u njihovim planinama, nijedan novi Popović Lazar, koji bi prestigao i posramio ovo čudovište; ova je sila prestigla i pregazila sve njih i juri dalje, nemilosrdna i neosjetljiva.

Smućen i ojađen, Simo još jednom pogleda u svoje volove, a zatim baci u prašinu onu rukovet sijena pa nemoćno prisjede u kraj druma i zagnjuri glavu u ruke. Nešto gorko i teško poče da ga steže u grlu da se u tome istom trenutku na nj navalila da ga kida i guši sva njegova golema bijeda i ljuta sirotinja.

I drugi vo, umoran i sklopljenih bokova, prileže u prašinu.

(Politka , petak 3. jul 1936. godine)


Komentari1
6d6d1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.

Velibor Popović
Ehhh teška krajiška sudbino!!

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Početna /

Prijavite se na našu mailing listu

* Obavezna polja