sreda, 21.11.2018. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
Poslednja izmena 23:41

Susret sa zemljakom

Koračali su tako jedan pored drugoga kao dva stara poznanika i sudruga u patnji i više to nijesu bili žandarm Ilija Rašeta i nezaposleni radnik, i maltene skitnica, Dmitar Pogorelac, nego dva podjednaka siromaha, mladića izbačena i otjerana s rodnog ognjišta, od svojih koza i svoga pluga, jednom zajedničkom patnjom i nevoljom
Autor: Branko Ćopićutorak, 05.04.2016. u 13:49
Предео - Вера Чохаџић

Utegnut u potijesan šinjel, lica dječački jedra i crvena, i blaga, ponešto sjetna pogleda čovjeka dobričine, strpljivo korača žandarm Ilija Rašeta tamo-ovamo jednom živom beogradskom ulicom. Čitavo po podne rosila je sitna i nevidljiva kiša proljetna i sa još nerazvijenih mrkih pupova mladih kestenova na uvici trotoara otkinula bi se pokatkad krupna svijetla kap i to bi Iliju, ni sam nije znao zašto, potsećalo na njegov kraj, njegove koze i orijetke kržljave ličke šikare orošene toplom proljetnom kišom. Trenutno bi ga, poput svijetla ugodna vala, prelila daleka uspomena, ali bi se opet brzo trgnuo (treba pažljivo paziti na red, a ne okolo blejati i spavati!) i nastojao da licu dade služben i strog izraz što mu nikako nije polazilo kako treba za rukom i on se čudom čudio i divio kako to onaj njegov drug, Ibro Kalauzović iz Doboja na ulici udesi tako strogo lice, da mu Ilija i nehotice „salutira” i čisto vjerovati ne može da je to ona isti Ibro što onako veselo zna pričati kako je negda po Doboju krao kokoši i prodavao prokrijumčareni hercegovački duvan.

Kako je čitavo poslije podne prošetao na ulici, od vlage mu se šinjel već bijaše ukočio i otežao, a njega poče da hvata ugodan drijemež, dok mu već, u sami mrak, kad su se prve žute svijetiljke električne razlile po mokrom asfaltu, ne utrapiše nekakvog siromaha mladića da ga sprovede u kvart zbog pravljenja nereda na ulici.

Bilo je to garavo, sve u kosu zaraslo momče, u dugačkom crnom haljincu od sukna punom poderotina i sa izblijeđelom ličkom kapicom na glavi; skoro bos –  na nogama je nosio samo polutrule blatnjave ostatke vunenih čarapa i razgaženih opanaka od prijesne goveđe kože.

Imam, brate, bolesnu mater i trojicu mlađe braće, sve nejač kukavna, gotova se kruva nije kadro najesti – ja sam najstariji. A otac nam poginu na radu – pritislo ga drvo neđe u bosanskijem planinama

– Moj zemljak – šanu u sebi Ilija i nešto ga bolno presiječe u grudima pa čisto nemade snage da mu glasno naredi da ide s njim, nego gotovo prošaputa da se jedva čulo:

– Ajde... moraš u kvart.

Teško i uzbuđeno dišući, mladić je ozlojeđeno psovao koračajući pored Ilije i okrećući mu se kao da se pravda i ispovijeda:

– Psi jedni pogani, da bi psi... oni da se narugivaju s mojom sirotinjom ka’ da je meni do toga... Poša’ sam u svijet, da đegođ izgalijam i zaradim koricu krvava kruva... Nije meni stalo do komedije... smradovi jedni brezdušni...

Iliju dirnu iskidan, skoro plačan glas uvrijeđenog mladića.

– Pa kud ćeš pred bioskopom, znaš da će ona gradska bagaža dirnuti u ikonu.

– A što sam ja zna’ za to, brate... prolazio sam mirno svojijem putom, a oni gadovi stadoše na me blejati i vući me za ovo kukavne ’aljinčine... udario bi ga pa da je taman prestojnikov sin... gladan sam i nevoljan, brate, pa sam ljut na sama sebe...

– Nije to po zakonu da tako radiš i sam sebi pravdu krojiš – zausti već Ilija da kaže, ali ga čisto bi nekako stid da to izreče; osjeti da tu, u tome trenutku, nema smisla da se ta riječ pomene ni u šali, akamoli ozbiljno. Umjesto toga on samo zabrinuto i tužno zaklima glavom:

– Ej, sirotinjo lička, sirotinjo lička... a odakle si?

- Od Zrmanje, brate – i ono „brate” zazvuča mu sad nekako sasvim iskreno i povjerljivo, da Iliju čisto prođe nekakva ugodna toplina.

– A ja iz Velike Popine... pa blizu smo. I ja sam Ličanin.

I od toga bliskog prijateljskog povjeravanja sa kojim još odavna niko s njim nije progovorio, poče u Iliji da se mekša i topi nešto tvrdo i studeno, nešto što se u njemu počelo stvarati i taložiti otkad je u ovome gradu, i već uspavani čovjek, čovjek koji je blizak stradanju i patnji nevoljnika, poče ponovo da oživljava u njemu.

– A koga imaš kod kuće?

– Imam, brate, bolesnu mater i trojicu mlađe braće, sve nejač kukavna, gotova se kruva nije kadro najesti – ja sam najstariji. A otac nam poginu na radu – pritislo ga drvo neđe u bosanskijem planinama đe je radio za nekakvu pilanu.

– Eto, a i u mene sve tako nekako: braća mi i sestre sve mlađi od mene i mater mi sama s njima kod kuće kuburi i devera na one kamenite prljuge, a oca mi pomelo preklani kad se vraća’ na Badnji dan iz Srba, pa ga u Srpskom Klancu zatekla bura i mećava.

– To ti de... jadni ljudi, svakako li se pate...

Koračali su tako jedan pored drugoga kao dva stara poznanika i sudruga u patnji i više to nijesu bili žandarm Ilija Rašeta i nezaposleni radnik, i maltene skitnica, Dmitar Pogorelac, nego dva podjednaka siromaha, mladića izbačena i otjerana s rodnog ognjišta, od svojih koza i svoga pluga, jednom zajedničkom patnjom i nevoljom.

Ilija je u razgovoru već bio i smetnuo s uma kuda su pošli i kud vodi svoga zemljaka. Susret sa čovjekom iz svoga kraja probudio je u Iliji već zamrla sjećanja na njegov kraj, Veliku Popinu – malo kratko poljice, preko koga po vascijelu zimu briše i dere studena bura čisteći u smetove suv prašinast snijeg. Uz ivicu polja pribili se veliko-popinski zaseoci sa kamenim, teškim pločama pokrivenim kućama, koje je izdaleka mučio razlikovati od isto tako svijetlosivo krečnjačke pozadine brda. U jednom od tih zaselaka rodio se i on i proveo mladost pentrajući se za kozama uz vrletno visoko brdo Poštak obraslo tvrdom vlasastom travom, oporim kukurijekom i puno dubokih bezdana u kojima su se legla jata sivih divljih golubova.

I dok su tako njih dvojica vodila najživlji razgovor, zaboravivši trenutno na sve oko sebe, Ilija odjednom i nehotice zastade u hodu pred jednom kapijom, pa kao da hoće da se i sam prisjeti zašto je zastao baš tu, podiže glavu. Pred njim se uzdizala tamnožuta dvospratnica kvarta sa natpisom iznad vrata mutno osvijetljenim jednom čađavom sijalicom. Još kao ne shvatajući jasno šta se to pred njim odjednom izmijenilo i zbilo, on se nekoliko trenutaka u nedoumici zagleda u Dmitra Pogorelca, koji je isto tako začuđeno i zbunjeno zastao, a onda mu se u duši naglo ugasi onaj malopređašnji plamen: pred njim se pružila pusta i slabo osvijetljena sporedna ulica i u njoj, pred gluhom i mračnom kvartovskom zgradom, stajali su jedan prema drugome žandarm Ilija Rašeta i radnik Dmitar Pogorelac koji se skita bez posla i izaziva nerede. Obojica u istom trenutku osjetiše kako su neshvatljivo daleko jedan od drugoga i da više ništa zajedničko nemaju iako su zemljaci. Među njima je stajala i rastavljala iz zauvek nevidljiva pregrada koja se ne da preći.

Najzad se Ilija prenu i gluho – poput osuđenika – jedva izgovori:

– Ajd, sklanjaj se brzo i idi kud ti drago... Sad nek ti je prosto... i nemoj više da nered praviš, mi moramo da te u’apsimo – taka nam je dužnost – šta ćeš!...

Gledao je nekoliko trenutaka za njim kako odmiče poput sjene – sitan plašljiv i utučen bijedom – a onda se polako okrenu pa, pogruženo i teška koraka, uđe u kvartovsku zgradu. Nešto gorko i beznadno kao pozna kišovita jesen razli mu se po duši i cijela zgrada dođe mu još mračnija i crnja baš kao seljaku putniku kad mu vjetar u noći iznenada ugasi fenjer, pa siromah odjednom ostane sam u gustoj i gluhoj tmini.

 

(Politika, 23. oktobar 1936. godine)


Komentari3
f3b35
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.

goran manic
Branko Ćopić je najbolji jugoslovenski pisac svih vremena. Bolji je i od Ive, savršenog stiliste i analitičara... da već druge i ne pominjem. Jednostavnost stila i prostodušnost tema nije ohrabrila kritičare da ga shvate mnogo ozbiljnije nego kao običnog narodnog pripovedača. Dubina koju sadrže Brankova dela je "sakrivena" iza jednostavnosti, ona je filozofija duše... Time najsuptilniji i najintuitivniji iskaz o ljudskom biću. Samo je još Gogolj imao taj dar. ("... da jezike ljudske i anđeoske govorim a ljubavi nemam... bio bih samo zvono koje prazno zveči..." da parafraziram Apostola misleći na svu silesiju "velike" književnosti u koju Branka nisu ubrojili, a on je, uz Njegoša, jedan od najvećih!
Nebojsa Joveljic
Ovo mi je prvi puta da pročitah neko Ċopićevo dijelo napisano prije II svjetskog rata. Čini mi se, ako se ne varam, da o tom njegovom stvaralaštvu ništa nismo učili u školi. Moram priznat da su mi oči zasuzile na kraju ove vrlo dirljive priče, objavljene u Politici 1936. godine. Mi koji smo davno pobjegli iz Bosne, i sad smo osudjeni na život u vječitom izgnanstvu, najbolje znamo šta to znači kad u dalekom svijetu sretneš zemljaka, nesrećnika ko i ti, još iz istog kraja u kojem si i ti rodjen...
Бранко Рашета
Све је исто Бранчило, све иде у круг, и нисмо нимало паметнији. И никад ми неће бити јасно зашто кад смо имали од кога научити.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Početna /

Arhiva Impresum O nama Kontakt Pretplata Oglašavanje Pravila korišćenja Biznis Klub Pravila o privatnosti

Prijavite se na našu mailing listu

* Obavezna polja