sreda, 21.11.2018. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
Poslednja izmena 23:41

Pokojni Đuka Putnik

Ćuti kuća kao ukleta, mrtvi su joj prozori, a u voćaru je mrak. Tajna nesrećne djevojke zauvijek je pokopana i baš više ništa tu ne potsjeća ni na nju, ni na najmenika. Pa ko bi onda u miru počivao ispod trešanja na groblju?
Autor: Branko Ćopićčetvrtak, 07.07.2016. u 16:59

Padale su prve magle jesenje, pekla se pomalo i rakija i vjeverice se sve češće viđale po orašjima, kad su sahranili najmenika Đuku Putnika. Prilično kiseli i mrzovoljni, bez izgleda na rakiju, odnijela su ga četvorica seljaka do groblja, za sandukom je koračalo još troje-četvoro čeljadi i razgovaralo o poljskim poslovima, a kad su ga zatrpali mokrim busenjem ilovače, svi su se razišli bez imalo tuge. Ostao je samo grob sa bijelom krstačom začuđen i glasan u zelenoj tišini.

Tu na groblju u sjeni trešanja počiva se u miru božijem. Samo pokojni najmenik Đuka nije imao mira. Davne neispunjene želje još su živile u njemu i pekle kao otrov, pa se umorni najmenik podigao iz mrtvih, sjeo na ivicu groba i tmurno se zagledao u noć. Bilo se već odavna smračilo, šušketalo je u tmini nad glavom rijetko preostalo lišće i neko je u daljini pjevao tugovanku o lijepoj Mari kako je poginula na izvoru. Bio je to tužan večernji čas kad se mogla sagledati čitava prošlost.

– Vidiš, baš nijesam imao života, baš nimalo nijesam za se živio.

Tako se sam sebi požalio pokojnik, jer je bio sam samcit na groblju, a onda je ustao i, tih kao sjena, krenuo u sela rasuta podno planine. Tamo je protekao njegov život na tuđim pašnjacima, oranicama i po zabačenim pojatama podno pustih armana.

Tu na pašnjacima podno planine, između osamljenih glogova i rijetkih ljeskara na ivicama vrtača, prolazile su mučne godine, tekla su žedna ljeta i duge zime sa čestim burama i mećavama. I sve je to sad prošlo, a nikakva traga ostavilo nije; bez biljega, u nepovrat, otišle su najmeničke godine pokojnog Đuke Putnika.

– Hej, vratite mi moje pokopane godine, zabilježite negdje da se na ovim pašnjacima istočio život vječitog najmenika i sluge Đuke Putnika.

Tako je htio da uzvikne pokojni Đuka u strahu pred tminom i zaboravom i bol je u njemu kljuvao kao stara pozlijeđena rana. Nad njim je u pomrčini bezglasan i studen brisao sjeverac, iza obližnjeg voćara, zbijena u crnu gustu gromadu, vjetar je donosio rijetko kuckanje ovčije klepke. Činilo se kao da to neko ustrajno i monotono pokušava da razbije tešku i vlažnu tišinu noći i da otvori bar usku pukotinu svjetla.

Pokojnik se prenuo na glas klepke i lagano se uputio kući sakrivenoj negdje iza tamna voćara.

– Gle, u ovoj sam kući prvi put mislio o ženi i o svom krovu nad glavom – sjetio se pokojnik, opomenuo se te rane, koje se nije sjećao ima već dvadesetak godina. A večeras je ta davna prošlost živila tihim životom sjenki i žalost je u grlu tekla beznadnije, nego da je sve to java.

U toj kući prvi put je pomislio na to da živi za se, svojim životom, ali san se brzo i surovo prekinuo. Djevojku, gazdinu sinovku, udali su na silu čak u treće selo. Koliko je tamo tajno u samoći proplakala, to niko ne zna. Samo večeras pokojnik osjeća kako negdje duboko u njemu i danas kaplju i žare ga te suze njegove nesuđene. Nikad je poslije nije upitao, da li je mnogo žalila i je li istina da je mnoge noći proplakala za mladim najmenikom. A zar može zauvijek da se otputuje, a da se bar to ne zna, da se ne sazna da su nekom prolazile besane noći u tugovanju za Đukom Putnikom?

Ćuti kuća kao ukleta, mrtvi su joj prozori, a u voćaru je mrak. Tajna nesrećne djevojke zauvijek je pokopana i baš više ništa tu ne potsjeća ni na nju, ni na najmenika. Pa ko bi onda u miru počivao ispod trešanja na groblju?

I pokojnik tužan kreće dalje.

Ruke koja je sve to krčila odavna nema tu i već malu čistinu osvaja crno trnje i opora bujad. Još malo i nestaće posljednjeg traga čovjekova poslovanja

Obišao je još mnogo i mnogo kuća u kojima je za života služio i svuda isto: noć, tišina i nigdje traga da je tu protekao komad života Đuke Putnika, samotnog roba božjega. I sve se više u njemu diže i raste, ispunjavajući čitavu tu prazninu, misao stravična i luda:

– Možda ti nikad nijesi ni živio.

Misao se rodila i sad, nemirna i svoja, buja i viče kao na uzbunu:

– Možda nikad nije ni živio nikakav Đuka Putnik. Tebi se samo čini da si živio, sve je to laž. Gdje ti je život?

Posrće i zanosi se pokojni Đuka pred tom sumnjom što sve glasnije bubnja u njemu, a kad je naišao pored kuće u kojoj je poslednji put služio i odakle su ga sahranili, opazio ga budan ovčarski pas i istrčavši preda nj pogledao je po zemlji i stao tiho da cvili. A kad se pokojnik obradovan sagnuo da ga pomiluje, pseto je ustalo i pokorno pošlo za njim. Da ga je vidio ko od ljudi, pobjegao bi prestrašen pred sjenom pokojnika, ali pseto – ono nit je znalo za smrt, nit se čudilo što se vraća onaj, koga su danas odnijeli.

Na uskoj krčevini gdje se Đuka spremao da na carevini podigne kuću i odakle su ga krenuli jer je to bio dio seoskog pašnjaka, pokojnik je umoran zastao. Tu je poslednji put pokušao da živi svojim životom. Pokušao je i ne dadoše mu. Tu je najzad i stao, bio je umoran da dalje šta pokuša.

Ruke koja je sve to krčila odavna nema tu i već malu čistinu osvaja crno trnje i opora bujad. Još malo i nestaće posljednjeg traga čovjekova poslovanja. Mlad kalem jabuke oguljen od stoke već se osušio i strši tužno, tanak i sam.

Dugo je pokojnik stajao tu nad svojim davno započetim i nedovršenim poslom, gledao je kako divljina osvaja njegov trud, kapao je u njemu nijem bol, ali mrtve ruke više nijesu mogle da spasavaju svoje djelo.

– Eto, vidiš, umro sam, zauvijek sam pokopan i mrtav.

Tako se pokojnik obratio psu, a onda je tih krenuo natrag prema groblju. Pseto je zapristalo za njim.

– Šarove, vrati se, kuda ćeš? Ja sam mrtav, ja više ništa nemam. Ništa nemam da ti dam.

Oborene glave pseto je pokorno okrenulo kući. Pokojni najmenik Đuka sam se vratio na groblje, ne našavši ni trunke od onoga što se zvalo njegov život.

Tako je ponovo i zauvijek umro i nestao najmenik Đuka Putnik.

 

(Politika, 21. novembar 1939. godine)


Komentari1
77e5d
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.

Zoya T
Neponovljivi Branko Copic. Uvek je pisao kao da veze - svaki bod je jednostavan a kada ih sastavis vidis sliku koja u tebi izazove bujicu raznih osecanja. Mnogi pisu puno, a da nista ne kazu. Kod Branka je sve sazeto, ali ostavlja dubok pecat u nasim mislima i dusama.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Početna /

Arhiva Impresum O nama Kontakt Pretplata Oglašavanje Pravila korišćenja Biznis Klub Pravila o privatnosti

Prijavite se na našu mailing listu

* Obavezna polja