petak, 26.02.2021. ✝ Vеrski kalеndar € Kursna lista
četvrtak, 15.12.2016. u 12:06 Branko Ćopić

Ptice izvan jata

Čini se da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga
Кафане и ханови су били места коначишта путника и селидбара

Za čitavo vrijeme puta monotono je sipila jesenja kiša dobujući uspaljivo i sitno po navoštenoj ciradi pokrivenih poštanskih kola. Vidik se gubio u magli, oblici se rasplinjavali kao da se tope u vlažnu tešku vazduhu, boje su se gasile, razlivene, blijede i prljave. Kljusad mokra i zagrijana ujednačeno su kaskala cestom, dok je kočijaš Mujo Kalauzović sjetno i otegnuto pjevušio:

Da je meni leći pa umriti,

Pa viditi ko će me žaliti...

Magle, sumor, dobovanje kiše po zategnutu platnu i beskrajna monotona Mujina pjesma, koja uzaludno tuguje za nečim.

U sumračnoj duplji pretrpanih kola ćelavi stari mađioničar oborene glave trucka se tamo-amo, sluša kišu i kočijaševo pjevuckanje i gorko mu je u duši. Pored njega, na drški izlizana stara kofera, čuči siv otrcan golub i kao da čitavo vrijeme spava, samo kad kola jače otskoče i zatresu se, on uplašeno otvara oči, zaleprša se i hvata ravnotežu. Mađioničar se onda i sam trgne na taj nemiran topal lepet krila i mehanički nadnosi ruku na uplašenu pticu.

– Lakše, lakše mali, ne boj se.

Tako promrmlja mađioničar i ponovo tone u svoje gorke misli.

Putuje on tako od grada do grada već godinama, pretvara vodu u pirinač, vadi iz prazna cilindra jaja, maramice i živa goluba, i obični novac od nikla pretvara u zlato. Kad on mahne svojim čarobnim štapićem: „hokus-pokus”, onda je sve moguće. Čini se kao da za trenutak prestanu da važe svi teški i tvrdi zakoni ove zemlje i čovjek prelazi u jedan drugi svijet, svijet čuda, mašte i sna.

Čini se to samo tako da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad kadgod na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga i kako je sve to teško i kako peče kao ozebla rana.

Evo ovoga kočijaša Muje Kalauzovića: pričao je on usput mađioničaru kako dolje u kasabi ima kuću i nešto zemlje, ima ženu i dvoje dječice, šućur Alahu, živi su i zdravi, a ima i kravu i dobro mu zasad ide, Alah neka ga pogleda. Kočijaši tako Mujo, vozi poštu ima već jedanaest godina i sve je kod njega u redu. Ne dao Bog samo gore. Pričao je njemu Mujo podugo a kad je video da je putnik ćutljiv i nešto karli, ućutao je i on od dosade najzad stao da pjevuši.

Spuštajući se već nizbrdicom dolje je pod njima kasaba zbijena među bregovima Mujo se okreće i kaže da su skoro tu, a mađioničar osjeća da bi trebalo da i on progovori koju, da kaže nešto o sebi, ali šta? Mujo ima svoju kasabu, svoju kuću, ženu i djecu, a od svega toga mađioničar je daleko. Njemu su tuđe i sve kasabe, sve žene i sva djeca – šta bi on dakle mogao da kaže dobrodušnom Muji?

Zar nešto o svojim samotnim putovanjima i vječitoj skitnji...

A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati...

Kad se smjestio u prvom hanu na ulazu u kasabu, suton se već hvatao, vidici se suzili i varošica se sve više zbijala u gomilu mokru, sivu i tešku. Mađioničar je smjestio svoje kofere u tijesnu sobicu s jednim krevetom, prohodao se dva-tri puta od vrata do prozora, pa je i paleći lampu, onako obučen, prilegao u krevet. Golub se smjestio u ćošku na prtljag i zavukao glavicu pod otrcano krilo.

Krevet je pod teretom škripao umorno i sneno i sve je u sobi mirisalo na leden znoj i na mnogobrojne prolaznike. Svi su oni davno otputovali i rasuli se po svijetu svaki za svojom srećom, a u sobi kao da i dan-danas žive njihove sjene. Eto, bio je tu čovjek i otišao, a za njim je zaostao dio njegove ljudske bijede i samotnih noćnih tugovanja i tebi postaje i gorko i tužno od prisustva tih tvojih mnogobrojnih nepoznatih saputnika.

Leži mađioničar u mraku s rukama pod glavom, osjeća u tijelu težak drven umor od današnjeg truckanja i htjelo bi mu se da s nekim progovori riječ-dvije, nekim ko se isto tako isputovao kao i on, pa želi trenutak takvog mira bez misli i briga, nekim ko ne vjeruje ni u njegov štapić, ni u njegov „hokus-pokus”.

Mirisi žive u sobi kao ukleti nemirni pokojnici.

Možda je ovaj krevet negda isto tako škripao pod snažnim i teškim tijelom pehlivana Arifa Tamburije. Naputovao se Arif po čitavoj Bosni uzduž i poprijeko, i on zna šta je skitnja i tuđa nepoznata konačišta. Možda je ovdje provela koju tužnu noć Arifova partnerka Marica, djevojka koja u crnim svilenim čarapama lebdi visoko u vazduhu na zategnutoj žici, na izgled obijesna i živa kao da se ruga svemu što je prikovano dolje za tamnu i tešku zemlju.

Tako se čini, ali mađioničar dobro zna da je ona možda u ovoj istoj sobi u samotnim noćima često tugovala kao što tuguju sve djevojke. I poželela je nekakav drugi svijet u kome nema ni žice, ni šatora, ni skitnje bez kraja. Proputovali su kroz ovu sobu mnogi mađioničari, ljudi s ribom-djevojkom, cirkusanti, uzdisao je u ovome hanu na tvrdoj asuri i ćoravi Šemso medvjedar.

A sad kao da su svi oživjeli i sastali se ovdje u ovoj mračnoj sobici oko kreveta ćelavog starog mađioničara.

– Arife, sust’o sam ti, dostu, i plaho sam karli. Kažem to tebi, jer ti dobro znaš šta je to skitnja. A znaš, držim, i to da ja nisam nikakav čudotvorac, nego običan žalosni čovjek koji hoda po svijetu trbuhom za kruhom.

– A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati... I znaš da ti niko neće reći: ostani, bolan tu, gadno je vrijeme, propašćeš ako si božji.

– Pa moj Šemso, ti najbolje znaš da drumovi kraja nemaju i da se na njima polako rasipa i umire...

Noć puni i osvaja sobu, čuje se napolju kiša i limeno zveckanje u handžijinoj kuhinji, a mađioničar se tih i tužan žali svom skitničkom narodu, žali se on i plače na svoju nevoljničku sudbinu, i osjeća kako su ta njegova tugovanja bliska i Arifu, i Šemsi i Marici i onome s ribom-djevojkom. I ne osjeća se više kako te ćutljiva zemlja vuče i savija po svom tvrdom zakonu, dolazi nešto toplo i drago kao san u praskozorje, nešto što spaja sve njih u bratsku grupu: i mađioničara, i Arifa, i Maricu – sve njih. Kako ti postaje toplo i ugodno kad imaš nekoga svog dragog i bliskog. Eh, eh...

I mađioničar dobar i raznježen pridiže se u krevetu i preko naslona napipa svoga goluba. Pod rukom osjeti toplo perje i nemirno podrhtavanje života.

– Mali moj siromače i skitnico, eto vidiš, opet nismo sami. Opet se nađe neko tvoj s kime možeš da porazgovaraš... A ti mala moja ’tičico, sanjaš li ti o svojim ostavljenim golubovima? Spavaj, samo spavaj, znam ja da svak o svom jatu sanja...

 

(Politika, subota, 24. jun 1939. godine)

Komеntari7
5aa95
Молимо вас да се у коментарима држите теме текста. Редакција Политике ONLINE задржава право да – уколико их процени као неумесне - скрати или не објави коментаре који садрже осврте на нечију личност и приватан живот, увреде на рачун аутора текста и/или чланова редакције „Политике“ као и било какву претњу, непристојан речник, говор мржње, расне и националне увреде или било какав незаконит садржај. Коментаре писане верзалом и линкове на друге сајтове не објављујемо. Политика ONLINE нема никакву обавезу образлагања одлука везаних за скраћивање коментара и њихово објављивање. Редакција не одговара за ставове читалаца изнесене у коментарима. Ваш коментар може садржати највише 1.000 појединачних карактера, и сматра се да сте слањем коментара потврдили сагласност са горе наведеним правилима.

Zoran Stojović
Autor dela koje ste reprodukovali je Luka Mladenović, slikar-grafičar starog Beograda, kako se sam predstavljao. Inače, bio je učenik Uroša Predića. Pozdrav, Zoran Stojović
Бојан
Било би јако лепо и корисно да Политика објављује више текстова на српском ијекавском говору.
Народни трибун
Коме лепо и за кога корисно? Волим Ћопића, Матавуља, Иву пл. Ћипика, Дучића... ... волим лепу реч (lijepu reč), стил - ијекавица није императив, императив је белетристика.
sibirski slavuj
Tesko i depresivno. Ako je to bila poenta onda nista.
jovana t
Dirljivo, divno, osvežavajuće. Bravooooo.
Marko Roth
Kakav stil. Politika nas i dalje podseća šta su prave vrijednosti u ovom današnjem površnom i plitkoumnom svijetu trivijalnoti. Hvala vam što postojite.

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

logo

Ovaj veb sajt koristi kolačiće

Sajt politika.rs koristi kolačiće u cilju unapređenja usluga koje pruža. Prikupljamo isključivo osnovne podatke koji su neophodni za prilagođavanje sadržaja i oglasa, nadzor rada sajta i aplikacije. Podaci o navikama i potrebama korisnika strogo su zaštićeni. Daljim korišćenjem sajta politika.rs podrazumeva se da ste saglasni sa upotrebom kolačića.

Prijavitе sе na našu mailing listu

* Obavеzna polja