sreda, 14.11.2018. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
Poslednja izmena 18:24

Ptice izvan jata

Čini se da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga
Autor: Branko Ćopićčetvrtak, 15.12.2016. u 12:06
Кафане и ханови су били места коначишта путника и селидбара

Za čitavo vrijeme puta monotono je sipila jesenja kiša dobujući uspaljivo i sitno po navoštenoj ciradi pokrivenih poštanskih kola. Vidik se gubio u magli, oblici se rasplinjavali kao da se tope u vlažnu tešku vazduhu, boje su se gasile, razlivene, blijede i prljave. Kljusad mokra i zagrijana ujednačeno su kaskala cestom, dok je kočijaš Mujo Kalauzović sjetno i otegnuto pjevušio:

Da je meni leći pa umriti,

Pa viditi ko će me žaliti...

Magle, sumor, dobovanje kiše po zategnutu platnu i beskrajna monotona Mujina pjesma, koja uzaludno tuguje za nečim.

U sumračnoj duplji pretrpanih kola ćelavi stari mađioničar oborene glave trucka se tamo-amo, sluša kišu i kočijaševo pjevuckanje i gorko mu je u duši. Pored njega, na drški izlizana stara kofera, čuči siv otrcan golub i kao da čitavo vrijeme spava, samo kad kola jače otskoče i zatresu se, on uplašeno otvara oči, zaleprša se i hvata ravnotežu. Mađioničar se onda i sam trgne na taj nemiran topal lepet krila i mehanički nadnosi ruku na uplašenu pticu.

– Lakše, lakše mali, ne boj se.

Tako promrmlja mađioničar i ponovo tone u svoje gorke misli.

Putuje on tako od grada do grada već godinama, pretvara vodu u pirinač, vadi iz prazna cilindra jaja, maramice i živa goluba, i obični novac od nikla pretvara u zlato. Kad on mahne svojim čarobnim štapićem: „hokus-pokus”, onda je sve moguće. Čini se kao da za trenutak prestanu da važe svi teški i tvrdi zakoni ove zemlje i čovjek prelazi u jedan drugi svijet, svijet čuda, mašte i sna.

Čini se to samo tako da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad kadgod na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga i kako je sve to teško i kako peče kao ozebla rana.

Evo ovoga kočijaša Muje Kalauzovića: pričao je on usput mađioničaru kako dolje u kasabi ima kuću i nešto zemlje, ima ženu i dvoje dječice, šućur Alahu, živi su i zdravi, a ima i kravu i dobro mu zasad ide, Alah neka ga pogleda. Kočijaši tako Mujo, vozi poštu ima već jedanaest godina i sve je kod njega u redu. Ne dao Bog samo gore. Pričao je njemu Mujo podugo a kad je video da je putnik ćutljiv i nešto karli, ućutao je i on od dosade najzad stao da pjevuši.

Spuštajući se već nizbrdicom dolje je pod njima kasaba zbijena među bregovima Mujo se okreće i kaže da su skoro tu, a mađioničar osjeća da bi trebalo da i on progovori koju, da kaže nešto o sebi, ali šta? Mujo ima svoju kasabu, svoju kuću, ženu i djecu, a od svega toga mađioničar je daleko. Njemu su tuđe i sve kasabe, sve žene i sva djeca – šta bi on dakle mogao da kaže dobrodušnom Muji?

Zar nešto o svojim samotnim putovanjima i vječitoj skitnji...

A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati...

Kad se smjestio u prvom hanu na ulazu u kasabu, suton se već hvatao, vidici se suzili i varošica se sve više zbijala u gomilu mokru, sivu i tešku. Mađioničar je smjestio svoje kofere u tijesnu sobicu s jednim krevetom, prohodao se dva-tri puta od vrata do prozora, pa je i paleći lampu, onako obučen, prilegao u krevet. Golub se smjestio u ćošku na prtljag i zavukao glavicu pod otrcano krilo.

Krevet je pod teretom škripao umorno i sneno i sve je u sobi mirisalo na leden znoj i na mnogobrojne prolaznike. Svi su oni davno otputovali i rasuli se po svijetu svaki za svojom srećom, a u sobi kao da i dan-danas žive njihove sjene. Eto, bio je tu čovjek i otišao, a za njim je zaostao dio njegove ljudske bijede i samotnih noćnih tugovanja i tebi postaje i gorko i tužno od prisustva tih tvojih mnogobrojnih nepoznatih saputnika.

Leži mađioničar u mraku s rukama pod glavom, osjeća u tijelu težak drven umor od današnjeg truckanja i htjelo bi mu se da s nekim progovori riječ-dvije, nekim ko se isto tako isputovao kao i on, pa želi trenutak takvog mira bez misli i briga, nekim ko ne vjeruje ni u njegov štapić, ni u njegov „hokus-pokus”.

Mirisi žive u sobi kao ukleti nemirni pokojnici.

Možda je ovaj krevet negda isto tako škripao pod snažnim i teškim tijelom pehlivana Arifa Tamburije. Naputovao se Arif po čitavoj Bosni uzduž i poprijeko, i on zna šta je skitnja i tuđa nepoznata konačišta. Možda je ovdje provela koju tužnu noć Arifova partnerka Marica, djevojka koja u crnim svilenim čarapama lebdi visoko u vazduhu na zategnutoj žici, na izgled obijesna i živa kao da se ruga svemu što je prikovano dolje za tamnu i tešku zemlju.

Tako se čini, ali mađioničar dobro zna da je ona možda u ovoj istoj sobi u samotnim noćima često tugovala kao što tuguju sve djevojke. I poželela je nekakav drugi svijet u kome nema ni žice, ni šatora, ni skitnje bez kraja. Proputovali su kroz ovu sobu mnogi mađioničari, ljudi s ribom-djevojkom, cirkusanti, uzdisao je u ovome hanu na tvrdoj asuri i ćoravi Šemso medvjedar.

A sad kao da su svi oživjeli i sastali se ovdje u ovoj mračnoj sobici oko kreveta ćelavog starog mađioničara.

– Arife, sust’o sam ti, dostu, i plaho sam karli. Kažem to tebi, jer ti dobro znaš šta je to skitnja. A znaš, držim, i to da ja nisam nikakav čudotvorac, nego običan žalosni čovjek koji hoda po svijetu trbuhom za kruhom.

– A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati... I znaš da ti niko neće reći: ostani, bolan tu, gadno je vrijeme, propašćeš ako si božji.

– Pa moj Šemso, ti najbolje znaš da drumovi kraja nemaju i da se na njima polako rasipa i umire...

Noć puni i osvaja sobu, čuje se napolju kiša i limeno zveckanje u handžijinoj kuhinji, a mađioničar se tih i tužan žali svom skitničkom narodu, žali se on i plače na svoju nevoljničku sudbinu, i osjeća kako su ta njegova tugovanja bliska i Arifu, i Šemsi i Marici i onome s ribom-djevojkom. I ne osjeća se više kako te ćutljiva zemlja vuče i savija po svom tvrdom zakonu, dolazi nešto toplo i drago kao san u praskozorje, nešto što spaja sve njih u bratsku grupu: i mađioničara, i Arifa, i Maricu – sve njih. Kako ti postaje toplo i ugodno kad imaš nekoga svog dragog i bliskog. Eh, eh...

I mađioničar dobar i raznježen pridiže se u krevetu i preko naslona napipa svoga goluba. Pod rukom osjeti toplo perje i nemirno podrhtavanje života.

– Mali moj siromače i skitnico, eto vidiš, opet nismo sami. Opet se nađe neko tvoj s kime možeš da porazgovaraš... A ti mala moja ’tičico, sanjaš li ti o svojim ostavljenim golubovima? Spavaj, samo spavaj, znam ja da svak o svom jatu sanja...

 

(Politika, subota, 24. jun 1939. godine)


Komentari7
7a1c2
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.

Zoran Stojović
Autor dela koje ste reprodukovali je Luka Mladenović, slikar-grafičar starog Beograda, kako se sam predstavljao. Inače, bio je učenik Uroša Predića. Pozdrav, Zoran Stojović
Бојан
Било би јако лепо и корисно да Политика објављује више текстова на српском ијекавском говору.
Народни трибун
Коме лепо и за кога корисно? Волим Ћопића, Матавуља, Иву пл. Ћипика, Дучића... ... волим лепу реч (lijepu reč), стил - ијекавица није императив, императив је белетристика.
Preporučujem 3
sibirski slavuj
Tesko i depresivno. Ako je to bila poenta onda nista.
jovana t
Dirljivo, divno, osvežavajuće. Bravooooo.
Marko Roth
Kakav stil. Politika nas i dalje podseća šta su prave vrijednosti u ovom današnjem površnom i plitkoumnom svijetu trivijalnoti. Hvala vam što postojite.

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Početna /

Arhiva Impresum O nama Kontakt Pretplata Oglašavanje Pravila korišćenja Biznis Klub Pravila o privatnosti

Prijavite se na našu mailing listu

* Obavezna polja