Onaj koji se ima roditi

već postoji u svijetu:

onaj koji je nadanje:

Čin je već u pokretu.

No mi ćemo ga vezati

Da nam odgovara

za krivicu svoje ljepote,

I opet, i njega će stezati

zemlja trudna i stara.

I mi ćemo ga ubiti,

samo vrlo polagano,

sa istančanim mukama,

da prestane nas ljubiti,

da ukine naša uzdanja,

da vidi da je sve zaludu:

i što smo ga čekali,

i što se rodio,

i što je htio,

i što je bio,

on,

onaj,

taj.

Mi ćemo ga izjaloviti,

On će biti osujećen.

Mi imamo radium.

Što će nam volja i um?

Što će nam mladost?

Što će nam radost?

Jer mi smo srećni od pizme

i inata.

Mi preživljujemo kataklizme,

ali iz bare ne možemo.

I blato je do vrata.

I svaki od nas nagradu ište

za polovičnost i rđava djela,

i nećemo ništa cijela,

čak ni svojega prijatelja,

čak ni svojega pobornika,

ni svojega dobrotvora.

Zemlja je gluga i spora,

Okorjela zemljina kora.

Onaj koji se ima roditi

već postoji na svijetu.

Jag ga poznam:

Izbjegavam ga u susretu,

kao da smo na trošnom mostu,

jer on na neće voditi

niti nas preporoditi.

On je žrtva u našem spletu.

On će da zemlju očara

i sebe da razočara

s nama:

on će beskoristan minuti,

jer nas istine muče

i jer je preče juče (ta jama),

s vrata ćemo ga skinuti,

jer je i pravda to

a svi smo vrlo stari:

u našem tijelu golaći,

a našim licem maske.

(Politika, 6. januar 1936. godine)