Onaj koji se ima roditi
već postoji u svijetu:
onaj koji je nadanje:
Čin je već u pokretu.
No mi ćemo ga vezati
Da nam odgovara
za krivicu svoje ljepote,
I opet, i njega će stezati
zemlja trudna i stara.
I mi ćemo ga ubiti,
samo vrlo polagano,
sa istančanim mukama,
da prestane nas ljubiti,
da ukine naša uzdanja,
da vidi da je sve zaludu:
i što smo ga čekali,
i što se rodio,
i što je htio,
i što je bio,
on,
onaj,
taj.
Mi ćemo ga izjaloviti,
On će biti osujećen.
Mi imamo radium.
Što će nam volja i um?
Što će nam mladost?
Što će nam radost?
Jer mi smo srećni od pizme
i inata.
Mi preživljujemo kataklizme,
ali iz bare ne možemo.
I blato je do vrata.
I svaki od nas nagradu ište
za polovičnost i rđava djela,
i nećemo ništa cijela,
čak ni svojega prijatelja,
čak ni svojega pobornika,
ni svojega dobrotvora.
Zemlja je gluga i spora,
Okorjela zemljina kora.
Onaj koji se ima roditi
već postoji na svijetu.
Jag ga poznam:
Izbjegavam ga u susretu,
kao da smo na trošnom mostu,
jer on na neće voditi
niti nas preporoditi.
On je žrtva u našem spletu.
On će da zemlju očara
i sebe da razočara
s nama:
on će beskoristan minuti,
jer nas istine muče
i jer je preče juče (ta jama),
s vrata ćemo ga skinuti,
jer je i pravda to
a svi smo vrlo stari:
u našem tijelu golaći,
a našim licem maske.
(Politika, 6. januar 1936. godine)
