Rudnik – Kad, vozeći od Beograda ka jugu, dospete na najvišu tačku Ibarske magistrale, zvanu Bućin grob, i pogledate udesno ka rudničkom obronku, pogled vam se zaustavi na ogromnim slovima: HOLYWOOD.
Noću ih još lakše uočite, jer slova svetle.
Ako vam je, ipak, promaklo da ih uočite, sačekaće vas tabla kraj magistrale na kojoj piše: „Srpski Holywood, zemlja čarobnjaka iz Oza – 500 m”. U originalnom nazivu američkog filmskog grada je duplo „L”, a ovde je izostavljeno „da me ne bi tužili zbog korišćenja već postojećeg i zaštićenog imena”, objasnio nam je, pre deset godina, Ivan Jakovljević, radnik Rudnika olova i cinka (ROC) i neizlečivi filmski zaljubljenik, tvorac i vlasnik ove atrakcije.
Natpis je postavljen pre jedne decenije, a poslednjih dana jula je ovde održan Šesti festival nezavisnog of-filma Srbije. Za nagradu Veliki šumski patuljak (rudnički „Oskar“) borilo se osam filmova (nekoliko ih je prikazano u van konkurencije). Reč je o filmovima koji nastaju u krugu porodica, uz saradnju komšija i prijatelja entuzijasta, u nekoj vrsti kućne radinosti, van zvanične nacionalne kinematografije.
Posebno vredi istaći dva dokumentarca veoma visokog kvaliteta koji su publici prikazani u revijalnom delu festivala. To su „Ludilo Save Šumanovića”, autora Miroslava Bate Petrovića iz Beograda, i „Jero blagodenije generala Vrangela”, zajedničko delo Milana Kićevca iz Budimpešte i Boška Milosavljevića iz Beograda.
Za one koji malo ili nimalo znaju o Petru Nikolajeviču Vrangelu, ovo je bila prilika da upoznaju doživotnog branitelja carske Rusije, poslednjeg komandanta belogardejaca. Verovao je Vrangel da će se vratiti u matušku Rusiju, da će je ponovo učiniti carevinom, dok je okupljao vojsku u egzilu po Bugarskoj, Francuskoj, Brazilu, Kraljevini SHS. Njegov donkihotovski pohod je okončao sovjetski agent trovanjem u Briselu, a zemni ostaci mu počivaju u ruskoj Crkvi Sveta Trojica na Tašmajdanu, čime mu je ispunjena poslednja želja.
Genijalni i tragični slikar Sava Šumanović, posebno njegov „ekscentrični život i ponašanje”, kako ga je doživljavala seoska sremska sredina, inspirisao je autora Batu Petrovića.
– Na velike praznike, Sava je znao da dođe na igranke u svom Šidu. Mnogo je voleo da pleše, igrao bi čitavo veče, ma igrao bi do zore. Plesao je čak i sa mnom. Nosio je crno, elegantno odelo, leptir-mašnu, kao sneg belu košulju, bele rukavice, sav je bio u parfemu. Šiđani su ga doživljavali kao čudaka, krstili se i prevrtali očima, govorili „ludi Sava” – priča u Petrovićevom filmu jedna starija gospođa koja je tada bila još devojčurak.
Ništa neobično. Zar mnogi geniji u nas, često nepriznati za svoga života, nisu običnom svetu izgledali čudni, udareni, ćaknuti.
Autor filma o Savi Šumanoviću rekao je na završetku festivala, za naš list, ponešto i o „Srpskom Holivudu” i festivalu:
– Na festivalu učestvujem od početka pa se, uz Ivana, smatram i njegovim osnivačem. Prikazani su sjajni filmovi, veoma kvalitetni, a zadovoljan sam i odzivom publike koja je do duboko u noć sedela na rudničkoj livadi pred filmskim platnom. Bilo je nezaboravno druženje, razmena iskustava i novih ideja među stvaraocima, a sve to daje nadu da će ovaj festival dugo da potraje.
Nagradama su se obradovala petorica autora. Velikog šumskog patuljka dobio je Bojan Stefanović iz Vršca za film „Olovne godine”. Druga nagrada je uručena Vladimiru i Ognjenu Janiću iz Subotica za film „Žeđ”, a treća Milanu Kićevcu iz Budimpešte i Bošku Milosavljeviću iz Beograda za ostvarenje „Maestro”. Specijalna nagrada „Zlatomir Zlaja Dukić”, koja se dodeljuje za snimateljski poduhvat, dođe u ruke autoru prvonagrađenog filma.
I na kraju, Ivan je, na desetogodišnjicu „Srpskog Holivuda”, na rudničkom proplanku postavio najveću ljuljašku u Srbiji (bar tako on tvrdi), a prvi su se ljuškali mlađi gosti Šestog festivala.