Te 1925. godine Džordž Bernard Šo dobio je Nobelovu nagradu za književnost, Fred Voler patentirao je skije na vodi, Hitler je objavio „Majn kampf”, a Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca potresala je „afera trgovine belim robljem”.
Najstariji zanat tada je bio legalan. Javne kuće u Zagrebu poslovale su odlično. Gradska vlast je izdavala licence vlasnicama bordela „za uslužnu delatnost ličnog zadovoljstva”, na osnovu propisa koji se zvao „Bludilišni pravilnik”. Vlasnik bludilišta mogla je biti samo ženska osoba starija od 30 godina, a prostitutke nisu smele biti mlađe od 17 godina.
Dozvolu za rad mogle su dobiti samo ako obave zdravstveni pregled, a gradskim vlastima morale su da predaju lična dokumenta.
Propisi su kršeni i Zagreb je s vremenom postao stecište trgovaca belim robljem. Pred Kraljevski kotarski sud u Zagrebu izvedeni su 1925. godine Marinko R. i Dezider H., okrivljeni za prekršaj „svodstva”, odnosno podvođenja. Branio ih je advokat Svetozar Ivković.
„Bijele robinjice u policijskom pritvoru”, „Skandalozna afera koja je uzbunila ne samo našu javnost već i inostranstvo”, „Velika afera u kojoj je liferovano sedam devojaka između 15 i 16 godina”, „Bele robinjice u pritvoru”, pisalo je u izveštajima zagrebačkih dnevnih listova za vreme sudske rasprave.
– Nisam ja „bijela robinjica”. Priznajem da sam svojevoljno otišla u bludilište, ali da me vlasnik nije hteo primiti, jer sam mu izgledala premlada. Otišla sam u svoje rodno mesto i dobila domovnicu u kojoj je napisano da sam godinu dana starija. Nažalost, zabadava sam dala novac za falsifikovanu domovnicu, jer čim me je liječnik pregledao pronašao je da sam zaražena i poslao me u bolnicu – rekla je Anka pred sudom.
Jedna po jedna, devojke su svedočile pred sudskim većem, a svakoj od njih advokat Ivković je postavio isto pitanje: „Da li ste vi bijela robinjica?”
– To što sam bila više od godinu dana u javnoj kući nije dosta da budem bijela robinjica. Pisala sam i vlasniku javne kuće u Splitu i molila ga da me primi kao bludnicu – rekla je Marija S.
– Molim vas, gospodine, kako vi meni možete reći da sam stvar? Ja ću vas zbog toga tužiti sudu. Svojevoljno sam otišla u javnu kuću. Tamo sam vrlo lepo zaradila za šest meseci, nakupovala lepih haljina i još uštedela deset hiljada dinara – rekla je Justa S.
– Ja ću opet otići u bludilište čim budem puštena na slobodu – rekla je sudijama Slavica H.
Advokat Ivković je isticao da zakon ne poznaje trgovinu ljudima kao krivično delo. Detaljno je obrazlagao šta znači „svodstvo”, tvrdeći da Kazneni zakon nije precizno odredio taj pojam.
– Pod „svodstvom” se u svakidašnjem govoru podrazumeva pomaganje bludnosti posredovanjem ili pružanjem prilike za istu, pri čemu se pod bludnošću smatra ne samo vanbračni prileg nego i svaka druga vrsta bluda. Prema stavu bečkog suda, svodstvo znači pružati osobama različitog pola pomoć da zadovolje svoju strast – govorio je advokat .
Njegovi klijenti, tvrdio je, ne mogu biti za to okrivljeni, jer su oni u Zagrebu samo preuzimali devojke koje su njima bile poslane za bludilišta u Srbiji. Pri tome Marinko R. nije bio vlasnik javne kuće, već njegova supruga, koja drži kupleraj u Zemunu i koja za to ima urednu dozvolu, a sve što je dozvoljeno ne može biti istovremeno i zabranjeno, naglasio je advokat.
– Štampa je žigosala moje klijente kao najveće neprijatelje morala, pa zato moram reći da se štampa ne slaže sa mišljenjem javnih vlasti. Jer, državna vlast izdaje koncesiju za držanje javne kuće i naplaćuje taksu. Pa može li, slavni sude, biti nemoralan posao od koga država prima porez? – upitao je Ivković.
Zatim je kazao da je „jedan grad u Vojvodini odredio vlastito zemljište na periferiji gde moraju biti smeštene javne kuće”.
– Kao dokaz da ima dobro mišljenje o vlasnicima javnih kuća, grad je odredio za jedno katastralno jutro minimalnu cenu od 250.000 dok privatna zemljišta ove veličine na istom mestu ne stoje ni 50.000 dinara. Pa može li biti nemoralan posao za koji Ministarstvo unutrašnjih djela potvrđuje prodajnu cenu gradskog zemljišta na periferiji minimalnim iznosom od 250.000 po katastralnom jutru? Ne može, slavni sude – rekao je advokat Ivković na kraju svoje završne reči pred Kraljevskim kotarskim sudom u Zagrebu.
Ipak, sud je osudio Marinka na dva meseca a Dezidera na šest nedelja zatvora.
U ovoj aferi bilo je osuđeno još 14 osoba, na višemesečne kazne zatvora.
Tek 1934. godine, Zakonom o suzbijanju polnih bolesti, prostitucija je zabranjena u Kraljevini Jugoslaviji.
Doktor prava i novinar
Advokat Svetozar Ivković (1891, Sremska Mitrovica – 1973, Zagreb) postao je doktor pravnih nauka sa 22 godine, a bavio se i novinarstvom u zagrebačkom „Srbobranu”. Bio je predsednik Društva odvjetnika Hrvatske, potpredsednik Advokatske komore u Zagrebu i učestvovao u osnivanju Saveza advokatskih komora Kraljevine Jugoslavije 1930. godine u Beogradu. Izbijanjem rata napušta Zagreb, a italijanske vlasti ga iz Dalmacije interniraju na Korčulu. Njegova završna reč u aferi trgovine belim robljem iz 1925. godine uvrštena je među najbolje advokatske govore u knjizi „Velike advokatske odbrane” čiji je autor Oliver Injac istražio slučajeve i iz vremena pre Drugog svetskog rata.