U kontejneru prepunom smeća u Njegoševoj ulici, radnike „Gradske čistoće” sačekao je prizor koji ni do danas nisu zaboravili, iako su od tada prošle 22 godine.
Iz crne kese virila je ljudska lobanja. Ispod nje bile su sve same ljudske kosti. Od tog trenutka ovaj kontejner postao je mesto zločina, a đubretari prvi svedoci od kojih je krenula istraga. Tako je otkrivena priča koja se i danas prepričava po sudskim kuloarima.
Četiri godine ranije porodica je prijavila nestanak tada 16-godišnjeg Gorana S. Sve do tog dana o sudbini ovog momka nije se znalo ništa. DNK analiza pokazala je da su kosti nađene u kontejneru na Vračaru zapravo Goranovi posmrtni ostaci.
Zbog sumnje da imaju veze sa njegovom smrću, uhapšeni su Vuk, Vladimir i Aleksandar, Goranovi nešto stariji drugari. Jedan od njih stanovao je jedva stotinak metara od kontejnera u kome su nađene kosti.
Na suđenju je utvrđeno da je Vuk pozvao Gorana u svoj stan, 22. septembra 1992. godine. Dokazano je i da je Goran pogođen hicem iz malokalibarske puške u Vukovoj improvizovanoj streljani u potkrovlju predratne zgrade na Vračaru, u kojoj je živeo. Vuk je kasnije postao prvak države u streljaštvu.
Navodno je Goran tih dana pokušavao da proda muzički stub, a Vuk ga je pozvao i kazao mu da je našao kupca. Popeli su se na tavan i izbila je svađa oko nekog duga od 500 tadašnjih maraka. To je bio razlog da Vuk uzme pušku i puca Goranu u vrat.
Da li je već taj hitac bio koban ili je Goran preminuo kasnije posle događaja koji su usledili, nije moglo da bude precizno utvrđeno, jer su patolozi imali samo kosti. Prema priči koja se čula na suđenju, Vuk je teško ranjenog, ali još živog Gorana odveo u svoj stan i pozvao Vladimira koji je predložio da ga udave žicom. Mučni i bizarni detalji neuspelog davljenja i pucanja žice više puta, kao i onog što se desilo kasnije, urezali su se u pamćenje svima koji su slušali ove mladiće u sudnici. Goran je, kako se ispostavilo, ubijen tako što je mu je Vuk još jednom pucao u glavu, ovoga puta kroz jastuk.
Njegovo beživotno telo umotali su u najlon, odneli na tavan i razišli se, ali su se ponovo videli posle dva, tri dana, jer je bilo jasno da leš ne može da ostane u streljani. Dok je očajna porodica tragala za njim, Goranovi drugovi odneli su njegov leš u dvoriše u nameri da ga ubace u neki plakar i prebace negde u predgrađe gde bi ga zakopali. Plan im nije uspeo jer plakar nije mogao da stane u iznajmljen kombi. Zato su ga preneli u podrum i zatrpali ga ugljem.
Narednih meseci, u strahu da ne bude otkriven, Vuk je iskopao Goranove kosti i odneo ih ponovo na tavan. Dve godine kasnije, odlučio je da se konačno oslobodi tragova zločina koji je počinio pre četiri godine i otarasi se kostiju. Bacio ih je u najbliži kontejner, gde su istog dana nađene.
Pred sudom su Vuk i Vladimir optuživali jedan drugog. Obojica su u pratnji zatvorskih stražara dovedeni na mesto zločina kada je sud obavio rekonstrukciju. Policija novinarima koji su pratili ovaj slučaj nije dozvolila da ostanu u zgradi tokom rekonstrukcije, iako je sud to dozvolio. Sudija Pavle Vukašinović kasnije je pričao da su mladići bili mirni i hladnokrvni dok su pokazivali i prepričavali svaki svoju verziju.
Prema presudi, Goran je ubijen na podmukao način. Vuk koji je u vreme izricanja presude imao 23 godine osuđen je na 10, Vladimir (26) na 11 godina, a najmlađi Aleksandar na godinu dana zatvora zbog prikrivanja, jer je čuvao mračnu tajnu svojih drugova.