U Srbiju su stigli pre oko tri decenije iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine, ubrzo posle izbijanja rata, i to po naređenju najviših državnih i vojnih vlasti. Većina njih je, kako to obično rade vojnici, za sobom ostavila stanove u mestima gde su nekada živeli. Odrekli su se svojih stanarskih prava, tamošnju imovinu predali su po naredbi iz 1991. godine, posle čega su raspoređeni širom Srbije. Država im je jemčila da će zauzvrat dobiti druge stanove. To se ipak nije dogodilo. Od 13.000 vojnih penzionera, njih 2.648 još nije stambeno zbrinuto. Žive po kolektivnim centrima čija infrastruktura nije namenjena stanovanju – to su kasarne, vojne škole, hoteli, kamp-kućice, rekreativni centri...
– Još kada smo napuštali ognjišta rečeno nam je da smo zbog prekomande u prioritetu za stambeno zbrinjavanje. Otad se ništa nije promenilo. I dalje živimo u različitim vojnim kolektivnim centrima zatvorenog tipa, gde su nam ljudska prava maksimalno ograničena. Stanujemo u uslovima nedostojnim čoveka, a što je najstrašnije u kućama od azbesta koji je zabranjen u izgradnji zbog kancerogenog dejstva – podseća Vlado Đukić, predsednik Udruženja vojnih beskućnika Srbije, ujedno i pilot potpukovnik u penziji.
Samo u glavnom gradu ima 11 takvih kolektivnih centara. Jedan od njih je SRC „Surčin” u kome odavno ne postoji ni ulično osvetljenje, a prva prodavnica i apoteka udaljeni su oko pet kilometara.
– Priča se da će morati da se isele zbog gradnje „Beograda na vodi”. Gde će da ih smeste, niko od njih ne zna – kaže Vlado Đukić.
Zbog bezizlazne situacije u kojoj su se stanari obreli, predstavnici udruženja nedavno su se obratili i ministru odbrane Aleksandru Vulinu. Postavili su mu nekoliko pitanja, a među njima i kada će vojni beskućnici stvoriti svoj dom i da li će biti obuhvaćeni programom Vlade Srbije za stambeno zbrinjavanje pripadnika službi bezbednosti.
– Odgovor još nismo dobili, ali to nije prvi put. Dosad smo se više puta obraćali Ministarstvu odbrane. Saznali smo da u novom nacrtu pravilnika za stambeno zbrinjavanje pripadnika Vojske Srbije i Ministarstva odbrane postoje opšti kriterijumi po kojima smo izjednačeni sa svima – ističe Đukić, ujedno i stanar SRC „Surčin”.
Ovaj čovek živi u „privremenom” smeštaju već 21 godinu jer je, kako tvrdi, promenom pravilnika za stambeno zbrinjavanje, svima uzet prioritet prilikom dodele stanova, pa je sad izjednačen sa onima koji državi nisu predale stanove niti su ulagale u Vojno-stambeni fond.
– U taj fond smo ulagali po 4,5 odsto od bruto ličnog dohotka. Kao vojnici postupili smo po naredbi, a na kraju smo izigrani. Samo tražimo da se i prema nama poštuju zakoni i Ustav, jer ionako imamo ustavnu odluku koja kaže da naše stambeno pitanje treba da se reši po započetom aktu – gnevan je pilot u penziji.
Za vojne penzionere koji žive u stanovima u surčinskom centru takva vrsta smeštaja je, kako tvrde, pravna prevara, jer stanove nadležni ne kategorizuju kao službene, već kao privremeni smeštaj u vojnom objektu.
– To su nam rekli kada smo tražili da ih otkupimo, iako je jasno da ovo nije vojni objekat. Obaška to što nam se naplaćuje i porez na kolektivno stanovanje, po 4.000 godišnje. Nemamo nikakve bonuse, a učesnici smo rata kojima je država otela imovinu – dodaje Đukić.
I njegov komšija iz surčinskog centra Drago Soldo podseća da su prvih sedam-osam godina stanari redovno plaćali zakupninu u centru.
– Posle toga je VU „Dedinje” prebacio nadležnost za održavanje službenih stanova na Vojnograđevinski centar od kojeg dve godine nismo dobili nijednu uplatnicu, a nikada nam nije poslato ni rešenje o visini zakupnine i ostalim troškovima. Naknadno smo počeli da dobijamo zbirne račune koji su bili vrtoglavi. Kad smo shvatili da je to klasična pljačka, prestali smo da im plaćamo režije – otkriva Saldo.
Stanari ovog centra tvrde da im je zabranjeno da bilo šta ulažu u prostor u kojem žive decenijama, dok bi mesečno trebalo da izdvajaju oko 30.000 dinara.
– Vojska od nas protivzakonito potražuje taj novac. U mom ugovoru piše da sve troškove treba da plaćam kao svaki drugi građanin Beograda. Ali nadležni se na to oglušuju i traže koliko njima treba. Zbog toga nas je država tužila. Od mene se recimo potražuje najmanje dva miliona dinara, bar za poslednjih deset godina, za sve troškove. Smatra se da sam se neovlašćeno obogatio, jer nisam plaćao dažbine, a zapravo meni država duguje stan koji sam joj predao po naredbi još 1991. – objašnjava Vlado Đukić.
Prema podacima Udruženja vojnih beskućnika Srbije, u periodu od 2005. do 2017. na različite načine stambeno pitanje rešilo je oko 9.800 vojnih lica i penzionera, a od 1991. do 2005, kako tvrde u udruženju, zvaničnih podataka nema.