Tišinu noći između 3. i 4. oktobra 2000. godine prekinula je zvonjava telefona u stanu sudije Nebojše Simeunovića. On je te večeri ranije legao da spava jer je prethodnog dana bio dežuran u Istražnom odeljenju tadašnjeg Okružnog suda.
Slušalicu je podigla njegova sestra Jelena Simeunović.
„Dajte mi Simeunovića”, rekao je njoj nepoznati muški glas koji se po načinu obraćanja razlikovao od ljudi koji inače sudiju zovu kasno uveče.
„Nebojša, neko te traži”, kazala je Jelena, budeći brata.
Zatim je iz razgovora shvatila da je poziv u vezi s njegovom odlukom ranije tog dana, kada je odbio da prihvati zahtev okružnog tužioca, raspiše poternicu i pohapsi čelnike DOS-a, Nebojšu Čovića i Borisa Tadića, kao i kompletni štrajkački odbor kolubarskih rudara zbog sabotaže. Prijava je bila potkrepljena i dopisom Generalštaba, što je slučaju davalo posebnu težinu.
Od sudije Simeunovića traženo je da u jeku političkih demonstracija protiv Slobodana Miloševića odredi pritvor liderima opozicije. Može se samo naslutiti kakve bi bile posledice i da li bi bilo 5. oktobra i promene vlasti da je sudija bio poslušan. Ili da je neko drugi bio na njegovom mestu.
Policijski general s druge strane žice saopštio je nalog, ali je sudija ostao pri svome i održao mu lekciju iz zakona. Baš kao da general to ne zna i da ga može odvratiti saznanje da je njegov nalog nezakonit.
„I molim Vas da me više ne uznemiravate”, kazao je sudija.
„Hapšenje je dogovoreno na najvišem nivou”, rekao je general, ali je sudija prekinuo razgovor. Zatim je sestri ispričao ko ga je zvao i šta mu je tražio.
Nije pohapsio lidere DOS-a jer je poštovao zakon. Dogodio se 5. oktobar, a Milošević je otišao s vlasti.
Mračne sile bivšeg režima nisu zaustavljene. Sudiji Simeunoviću bila je doneta presuda.
Nestao je u noći između 6. i 7. novembra 2000. godine i o njegovoj sudbini nije se znalo ništa dok ga 3. decembra nisu našli ribari u Dunavu. Njegova sestra Jelena tvrdi da je bio zatočen u privatnom zatvoru, a potom ubijen, da se sve znalo i tada, kao i sada, ali da država i dalje štiti ubice svog sudije, pripadnike Državne bezbednosti. Kaže da je general koji je tu noć zvao organizovao Nebojšino ubistvo.
„Prošlo je skoro dve decenije, a istina o smrti mog brata još se krije. U tome je učestvovala država, a taj general zataškavao je slučajeve poznate kao ’hladnjače’ i bio je omiljen bračnom paru Milošević. Okružni sud u Beogradu izdao je saopštenje da se sudija Simeunović ubio jer je bio depresivan, sklon alkoholu i težak srčani bolesnik. Zatim je falsifikovan obdukcioni zapisnik. Znam ko su ljudi koji su to uradili. Ne samo što ga je država ubila nego ga je i mrtvog blatila”, priča nam Jelena Simeunović.
Predočava nam zapisnik koji je načinjen 12. februara 2001. godine u Okružnom sudu, u kojem je radio pokojni sudija. Tada je saslušana osoba koja je bila upoznata s dešavanjima na Institutu za sudsku medicinu, kada je na obdukciju doneto telo sudije Simeunovića. Predmet se vodi pod brojem 1810/2000.
„Došlo je do intoksikacije i ugušenja, pa je nastupila smrt. Telo je zatim bačeno u reku i pronađeno. Amonijak direktno u krvi na obdukciji se odmah otkrio. Amonijak kroz uši i ušne kanale deluje na kranijalne nerve i mozak i prouzrokuje oštećenje nervnih ćelija i nedostatak kiseonika koji hrani nervne ćelije. To znači da je neko stručan dao savet ili izveo sve. Pronađeni su ostaci amonijaka pod tkivom. Amonijak ubačen kroz levo i desno uvo deluje prvenstveno kroz nervni sistem, a onda i na ostale sisteme i organe”, piše u zapisniku.
Država je, kaže Jelena, smrt sudije Simeunovića proglasila samoubistvom i prilagodila nalaz s autopsije takvom zaključku. Nekoliko godina kasnije usledila je takozvana predistraga. Tražena je revizija svega što je do tada otkriveno, ali je 2006. godine slučaj stavljen je pod embargo za javnost. Tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić, kojeg je Simeunović odbio da uhapsi, kazao je da ima mnogo sumnji u zvaničnu verziju.
„Aktivno se radi na rasvetljavanju svih činjenica i okolnosti pod kojima je sudija Nebojša Simeunović nestao, a njegovo telo nakon izvesnog vremena pronađeno utopljeno u Dunavu. Zbog interesa samog postupka, ne mogu se iznositi detalji”, rekli su svojevremeno u sudu.
Istraga, zvanično, i dalje traje. Jelena Simeunović se još nada da će joj država reći istinu o smrti njenog brata. Ako ne, ona će to sama učiniti jer, kako kaže, sve zna.