Dođoše najzad poslednji dani pred završetak ispita, dani grozničavog iščekivanja kad su polumračnim hodnicima školskim rasle i pronosile se nevjerovatne i fantastične vijesti o rezultatima mature, a onda se i to sve svršilo nekako preko mjere obično, i kad je već jednom ugledao u rukama tu, toliko željenu diplomu, Bora Čubrilo, sada svršeni učitelj, pogledao je začuđenim očima u taj komad ispisane hartije i odjednom osjetio tako silnu utučenost i mukli bol da bi najradije jauknuo poput najcrnjeg očajnika.

Postigao je taj – toliko željeni cilj – i toga istog časa popustila je napetost i u njemu kao da se sve srušilo i ostala mrtva bespokretna praznina.

- Pa šta sad, odjeknulo je negdje u dubini duše i očajno pitanje.

Dok je tako neodlučno stajao na izlazu školske zgrade prišla mu je je drugarica, zemljakinja iz Bosne, i sva od svijetlih očiju i tiha sretna osmijeha stavila mu ruku na rame:

- A sad, nemirni moj Čubro, dalje na univerzitet; tvoje sposobnosti ne smiju zakržljati i propasti. Nije tvoja slobodarska krv za ovaj naš posao, tu bi brzo povenuo.

U Bori je opet oživjelo i pomisao na njegov predstojeći rad ispunila ga je svega poletnom radošću i uzbuđenjem.

- Dakle, na jesen na studije!

I dok je voz tutnjeći jurio prema njegovom starom kraju on je osjećao kako mu se u svaki mišić nalijeva snaga i ponovo probuđeni borbeni zanos.

- Naprijed, samo naprijed, kroz život, kroz patnje – u novo.

A nek skeptici govore koliko hoće da smo mi upaljena omladina koja se digla da ispravlja krivu Drinu.

Kad stiže kući, u zabito i prilično siromašno selo Stabandžu, smješteno pod jednom strmom sumornom kosom planinom Grmeča, dočeka ga udovica mati, brižna i oslaba žena, i još izdaleka ga pozdravi polutužnim tihim osmijehom napaćene seljanke, i brat mu Rajko, i ne pozdravivši se još s njim, zgrabi nekakav klip i sav radostan odjuri za pijevcem kroz visoku travuljinu iza pojate. Trebalo je počastiti brata.

Sitan i vrckav starac iz komšiluka, brbljivac i najelica nadaleko čuvena, će je bio stigao „na viđenje“ i sjedeći na sred kuće, nabrajo je ozbiljno, udarajući u zrak golemom drvenom lulom kao da pokazuje na neke nevidljive stvari oko sebe:

- E, sokole moj, nek` on uzme, evo, ovu našu školu, pa kolika bašta i voćar oko nje; more lijepo držati svoju kravicu, svoje krmače, svoju kokoš; dragosti moja, more svake godine ispeći sedam-osam kotlića dobre rakije, a nek` još dovede kakvu dobru miraždžiku, postove joj njezine, pa more živeti k`o mali ban. E, sretana si, kuma Sojo (mi smo k`o i neki daljni kumovi), k`o što no kažu, jedna po jedna. A bo`mo, i dosta mu je bilo te njegove škole, ne bi mu se, lje, u nju više račilo poći.

Boru neprijatno dodirnu to njegovo nabrajanje i utapanje u vode zadovoljna i sitna života (njima vječitim patnicima to je jedini san) pa se nasmija nekako sporo i usiljeno:

- Nije meni, đede Mile, još dosta škole, idem ja i dalje, a nije mi stalo do kravica i do kokošiju, to meni ne treba.

- Dalje, ta kakvo dalje, Boro, brate, zapita se mati. I ovo smo jedva pomogli, dala sam, i sam znaš, sve i od onoga što sam iz Amerike dobila iza tvog pokojnog oca. A i blaga sam urvala što sam mogla samo da te do kraja doguram. Ta bila bi proljetos ovoga mlađeg i oženila da sam imala čime, dodijala mi samoća i davanje na napolicu, nema ko raditi. Nema se, Boro...

- Pa ja ću, mama, otsad gledati da se sam izdržavam, odvrati joj tiho Bora i bu čisto krivo što joj je već prvi dan pomutio radost.

Te večeri, sve do kasno u noć, bora se nemirno prevrtao po krevetu. Nešto ga je stezalo i gušilo od onoga što je danas u kući čuo.

Zar njega, tako mlada i zelena, da zakopaju tu, u Stabandžu, da ga okruže kravicama i kokoškama, pa da kroz godinu-dvije pijanči i natpjeva se po slavama i svadbama s popom Lukidžom i zapristaje po raskršćima i perilima za snašama kao onaj nesretni učitelj Bjelopoljac. Zar da, na silu Boga, bude agitator i sluga onome poslaniku Đoki „Lažovu“ i da mu sudbina zavisi od te otovljene brbljive mješine. Nikad!

Bolje je na slobodi i crknuti od gladi kao onaj odmetnik Petrak što su ga zimus drvosječe našle mrtva na grmečkoj cesti. Bolje je i to nego ovako pasje životarenje. Biti „gospodski Kastor“.

Provodeći vrijeme kod kuće osjećao je Bora, iz dana u dan sve više, kao u njega polako i umorno kaplje rezignacija i dušom se razlijeva tiha i ubistvena apatija prema svemu, pa čak na mahove i prema onome što ga je dotad najviše oduševljavalo.

Monotono i teško življenje tu, u toj dolini, pod sumornim kosama Grmeča sa kojih vječito struji nekakva nijema i ledena prijetnja svemu živom što gmiže ispod njega, lica seljaka suva i ogrubljela od teškog posla i nemaštine i stalno jedno isto pitanje – Kad ćeš dobiti službu? Sve ga je to umaralo i ubijalo mu otpor i volju za ma kakvu borbu.

I tek bi se pokatkad (sa strahom osjećajući da postepeno propada i izjednačuje se s okolinom) trgao iz toga ubitačnog mrtvila i usporio se silno, u nijemoj borbi sa samim sobom, da se otrese čamotnog zamiranja što ga je obavijalo sa bezbroj sitnih nevidljivih končića.

- Isti ujak mu Nikica, onaj što robija u Crnoj kući, ne mereš ga saviti da si Bog, vajkale su se komšije na Borinu upornost.

Samo je mati ćutala još zamišljenija i tiša nego dotad. Zao je Bora dobro da se u njoj nešto lomi i krvari i to ga je boljelo više od svega. Pognuta nad šivaćom mašinom, ona je počesto, kad bi jenjao poljski i kućni posao, po čitav dan bez odmora i bez jela šila seoskoj mladeži oprave i tek se kasno uveče dizala blijeda i mrtva umorna.

Gledajući tako nju kako tiha i bezglasna, poput sjenke, hoda i usprema po kući i brata kako, vraćajući se s posla, teška i umorna koraka, sjeda za postavljenu stolicu, prerano ogrubio i uozbiljan. Bora bi često izlazio van ostavljajući nedojeden ručak (znao je da njih oboje sad ćutke gledaju za njim) i u grlu bi ga počela stezati gorka i bolna pomisao:

A zar vrijedi da on zbog svega ovoga, zbog svojih načela i svog nagrađivanja, upusti i bez pomoći ostavi ovo dvoje paćenika. Oh, samo da mus je pregorjeti i zaboraviti one dobre i mučenički ozbiljne oči bratove što gledaju u nega k`o u Boga, pa, čini mu se, sve bi drugo lako prešao i ostavio.

Osjećao je da su mu njih dvoje teška i snažna veza koja mu veže obje ruke i tako je stajao rastrzan između dvije krajnosti na znajući ni sam kako će se sve to najzad riješiti.

Jednoga dana pod samu jesen, kasno uveče, sjedio je Bora u zgradici iza kuće i uz čađavu limenu lampu pisao drugu u Beograd:

„Nemam novca ni za početak a da mi je bar toliko, poslije bi se već nekako guralo naprijed...“

Neko izvana povuče za uzicu i skakavica na vratima otskoči zveknuvši suvo drveno. Bora prestade s pisanjem i podiže glavu. Unutra uđe mati još više pogurena i blijeda sa starim umašćenim ruksakom pokojnog oca u rukama. Spusti ga na zemlju i nekako polako oklijevajući sjeda na ivicu kreveta nasuprot Bori.

Oboje su nekoliko trenutaka neodlučno ćutali i kao da su osluškivali kako negdje daleko iza Grmeča, kao da ispod zemlje izbija,  tutnji mukla daleka grmljavina koja je najavljivala sušu i lijepu vrijeme. Najzad se javi mati:

- Pa, spremaš li se sine?

- Spremam sa ja mama, za to uvijek, ali koja mi korist. Ta nemam novaca ni za put do Beograda, izusti Bora gledajući nekud neodređeno preda se i oko usana mu zaigra nešto gorko.

Soja zadrhta jedva vidljivo, porumene i promijeni se u licu i očiju svijetlih od uzbuđena, primače se još bliže stolu:

- Sine Boro, dobro ja sve gledam i viđam šta je s tobom. Znam je dobro, dijete, da su trebi noći bez sna i grke k`o pelin... Vidiš, ja sam jedna prosta i kukavna težakinja, što sam znala, neg` ako si mi ti kad štogođ` kaz`o. Ne razumijem se ja u te tvoje stvari (đe sam ja, a đe si ti), ali, jopet, milo mi je i drago sve to tvoje, sve to za čim si ti poš`o. Neka svijet divani što `oće, dokan je, ali ja znam dati nećeš zagaziti u nikakvo nepoštenje i bresposlicu.

Ja vidim dobro da za te vođe nema više mirna i sretna žitka... Tebe vuče u svijet, za tvojom srećom.

`Ajde, sine, i nek ti je sretno i blagosloveno od mene. Ja ću vođe tavoriti i mučiti se brez tebe k`o i dosad što sam radila, a ti brate `ajde. Što bi ti, da prosti Bog, zbog našijih trbuha ukid`o svoju sreću...

Zatim poćuta malo, zavuče ruku u njedra i otuda izvadi dva mala zamotuljka.

Evo sine, svo ljeto sam kad gođ sam zeru vremena uvatila, prosjedila za onom sretnom mašinom, ne bi li štagođ nagalijala i sastavila da kupim što na onoga mlađeg ti brata, goljušan je, kukavac, k`o prosjače, a ćela sam i nase štogođ... Evo, vidiš me, prnjava sam k`o ona ciganka što pazarnijem danom dolje u Krupi, na govedarici, vrača narodu u karte.

Imam u ovom zavesku 243 dinara, a u ovom drugom... To mi je znaš za pokrov i za smrtno – ukopno ruvo, ako mi, ne daj Bože, potreba (oslabljena sam nešto ove zadnjije godine), a nije red da čo`eka saranjuju prnjava i gola k`o kakva prosjaka.

Uzmi sine, to, bolje je da teči živu potreba, a što će meni: ni živoj mi više ne treba, a kamoli mrtvoj. Moje je bilo i prošlo a tvoje tek nastaje. Uzmi dijete, i nek ti je sa srećom.

A vođe sam ti u rusak spremila ono tvojije prnja i nešto jela. Najbolje ti je da sad odma` pođeš, vidno je i mjesečina, a bolje ti je da si zaranio đe treba. Znaš, pođi sad dok ti brat spava, žao mi ga je, on se siroma` još nada da ćeš ti ostati i tražiti službu pa da i njega čime pomogneš.

A kad već odeš, on će lakše preboljeti kad te već nema, nego da gleda svojim očima kako odlaziš.

Soja je ućutala i trenutno, kao od velikog umora, zaklopila oči, licem joj se prelilo nešto mučenički-svijetlo, dok su joj brada i ruke oslonjene o sto podrhtavale sitno i ravnomjerno kao šiba na vodi.

Bora, uzbuđen i smeten, još ne shvatajući u potpunosti šta se to pred njim odigrava, poče brzo i grozničavo spremati u „ruksak“ neke pribilješke i knjige, a onda, sileći se da ostane miran, priđe da se oprosti i poljubi sa majkom:

- E, pa, zbogom mama. I hvala ti...

Više nije znao šta da joj reče u tome trenutku.

Soja ga isprati do drvljanika, i uzdržavajući silom navalu suza koje su već nezadrživo navirale i pele se u grlo, dobaci mu ohrabrujuće:

- Bože ti sretan put, sine. Pa, piši, nemoj da majka brine. I čuvaj se.

Gledala je za njim kako po jasnoj mjesečini odmiče čvrstim muškim korakom i neiskazano milje i nekakva bolna radost prostruja joj dušom.

- To je moj sin, moj soko. Isti moj Boriša, junak...

A kad mladić iščeze na zavijutku iza gustog reda jabuka divljakinja, obavijena gustom mjesečinom, Soja se u nedoumici obazrije oko sebe, jer joj se učini da je nešto izgubila ili zaboravila, a onda, klonuvši kao potsječena, sjede na drvljanik, podboči glavu rukama i zaplaka burno kao kišna godina.

(Prva priča Branka Ćopića objavljena u Politici 8. maja 1936)