Dve nove knjige Milisava Savića povod su za ovaj razgovor: roman „Doktora Valentina Trubara i sestre mu Simonete povest čudnovatih događaja u Srbiji”, u izdanju „Agore”, i zbirka eseja i kritika „Od Čampar bara do kasine Valadije” (izdanje „Raške škole”). Savićev pustolovni roman zbiva se u doba knjaza Miloša, gde se kroz duhovite anegdote, kao i putovanja junaka do mitskih mesta srpske istorije, zbiva „iluzija verodostojnosti ili verodostojnost iluzije”, kako je to primetio izdavač. To je priča o vlasti, ali i pripovest o mnogim vidovima lepote. Kada Milisav Savić piše o srpskim piscima, on to čini iz lične vizure, sećajući se susreta sa njima, opisujući njihove osobenosti, ali i sopstveno oduševljenje njihovim delima.
U vašem novom romanu Srbija iz doba knjaza Miloša viđena je okom slaviste, saradnika Jerneja Kopitara. Zbog čega ste upravo strancu poverili ulogu rezonera, onoga ko uviđa vrednosti srpske narodne književnosti i „čudesa” ondašnjeg doba?
Srbija iz romana i nije i jeste iz doba knjaza Miloša. Nije, jer smatram da literatura nije sluškinja istorije. Jeste, jer su izvesne istorijske činjenice tu da se podari „meso” kosturu priče.
Priča o Srbiji, mitskoj i stvarnoj, na nebesima i na zemlji, treznoj i pijanoj, hajdučkoj i pandurskoj, zanimljivija je i uverljivija ukoliko je ispisuje stranac. Moj junak Valentino dolazi tu sa zavidnim poznavanjem naše epike i mitova, ali će ubrzo uvideti da se poezija i stvarnost u mnogo čemu razilaze. Čudesa iz svakodnevice zaseniće ona iz epike. Jeste, on će sresti neobičnog hajduka, oličenje prave slobode, ali upoznaće i surovog despota kakav je bio nezamisliv u Evropi. U Srbiji, ipak, neće pronaći leka svojim ljubavnim jadima i „svetskom” bolu. Najverovatnije će se po povratku u Beč ubiti, i zato će mu na nadgrobnom spomeniku stajati kao epitaf Geteov stih: „Šta radiš, dete, na ovom svetu?”
Satirično pristupate Miloševom živopisnom apsolutizmu kroz niz duhovitih anegdota. Zašto vas privlači ovaj period srpske istorije, ali i oni detalji izostavljeni iz udžbenika?
Doktorirao sam na memoarskoj prozi 19. veka, a dobar deo spisa o Miloševoj despotskoj vladavini dugo je čamio u arhivama, ili bio skrajnut, valjda zato što predstavlja bespoštednu kritiku, ne samo knjaževe, već svake vlasti. Nepismeni knjaz ne krije da vlast voli više od svega na svetu. Narod ga poštuje zato što mu batinama i suvom kruškom za vešanje uteruje strah u kosti. Ali, knjaz je ljubitelj i sprdačine tako da u njegovom raju na zemlji, kako kaže, nije dosadno. On uživa u mrsnim pričama, shvatajući da narodna smehovna kultura (Bahtinov termin) i te kako može da ublaži okrutnost njegove despotije. A poznato je da su mnoge diktature imale i izrazitu cirkusku, pa i raskalašno-erotsku crtu.
Latinka Simoneta, dugog, belog, vrata, kao neka „apokrifna” verzija vizantijske ikone, jedan je od vaših upečatljivih likova. Da li ovakve junakinje formirate na nekoj vrsti svetovne vizantijske tradicije, da li primese takvog tumačenja nalazite i na samim ikonama u manastirima koje poznajete?
Latinke su prisutne i u našoj istoriji i u epici. Mnogim Latinkama poženili su se naši vladari, i eno ih, ovekovečenih, na freskama. U epici nisu predstavljene pozitivno, a opšte je mesto da su strankinje oličenje zla. Najizrazitiji primer toga je Prokleta Jerina.
Postoje dve freske u manastiru Ramaća na koje bi mogla ličiti Simoneta. Obe prikazuju svetovna lica, jedna prelepu plemkinju dugog, otkrivenog vrata (inače, ženski vratovi su na freskama uglavnom pokriveni do brade), druga mladu osobu kovrdžave kose neodređenog pola. Simoneta je i neka vrsta androgina i ne čudi što ona ubija, kao da je muško, opasnog hajduka.
U knjizi eseja i kritičkih tekstova „Od Čampar bara do kasine Valadije” o Miloradu Paviću ste pisali kao o autoru koji je bio i ostao Vizantinac. Kako tumačite smanjeno interesovanje za njegova dela na Zapadu i uopšte – to pitanje vizantijskog i srednjoevropskog kulturnog identiteta?
U vreme kad je bio u modi termin srednjoevropska kultura, Pavić je tvrdio da je Vizantinac. Nije on imao ništa protiv habzburškog kulturnog modela, samo je hteo da ukaže na to da je pre postojala vizantijska kultura čiji je doprinos evropskoj civilizaciji nesamerljiv. U Italiji, Pavić je „likvidiran” iz ideoloških razloga, kao pisac koji se suprotstavlja evropskim kulturnim vrednostima.
Privlače vas autori koji drugačije shvataju literaturu, ne samo imanentno, već spoznajući i spoljne uticaje. Zbog čega su vam važni mislioci kao što su Nikola Milošević i Vladeta Jerotić?
Milošević je odigrao kapitalnu ulogu u suprotstavljanju tendencijama da se književnost tumači s ideološkog stanovišta, a takvo tumačenje obično je dovodilo do zabrana knjiga i diskriminacije autora. Nažalost, danas su njegove ideje poražene, ideološki pristup kulturi je dominantan, naročito na matrici izdajnik–patriota. Jerotić je u analizi naše kulture, u zavodljivom, pitkom stilu, uspešno koristio iskustva pravoslavne, psihoanalitičke i budističke misli. Bio je, kao i Milošević, nekorumpirani mislilac.
Sa druge strane, da li u piscima, kao što je bio Momo Kapor, koji je pušio dobre cigare i sedeo u društvu lepih žena, kao i u načitanim šmekerima, poput Mihajla Pantića, vidite ništa manje važnu liniju naše književnosti?
Zajedničko Kaporu i Pantiću jeste to što su obojica pripovedači urbanog sveta i što vole dobru priču. Za Kapora je čitalac božanstvo, i to žensko, kome se treba duboko klanjati. Pantić, pak, traži obrazovanog čitaoca: ko ne poseduje osnovna znanja iz naše i svetske književnosti, pa i iz rok muzike, filma i košarke, ne može uživati u njegovim pričama. Kapor je pokazao da pisci mogu biti lepi i šarmantni, obučeni po poslednjoj modi, kao i beskrajno duhoviti. Pantić je pak dosledan u odbrani literature kao elitne aktivnosti, kao malog carstva slobode. Po tome smo bliski. Jer, kao jedan od mogućih svetova, literatura nas opominje na to, a to nije malo, da smo ljudska bića od digniteta u čijem postojanju je sloboda kamen temeljac.