Beograd je nesnosno smrdeo u sredu, i to drugi put za manje od mesec dana. U šta se to pretvorio naš grad – u štalu, svinjac, kokošinjac? Prvi put bilo je sa njiva oko prestonice, a sada sa Save i Dunava. Smrdele su reke!
Raspadaju se organske materije koje su ostale u mulju posle povlačenja vode usled toplih dana, stiže objašnjenje stručnjaka. Potvrđuju da jeste neprijatno, ali nema opasnosti po zdravlje. Navode i da taj neprijatni miris samo ugrožava komfor građana. Samo?
Grad je pun turista sa raznih strana sveta. I oni osećaju istu neprijatnost dok razgledaju lepote Knez Mihailove, dive se Kalemegdanu i slikaju se na ganc-novom prvom pravom trgu koji je Beograd dobio. I njima je ugrožen komfor.
Čulo se i pitanje da li je Beograd malerozan zato što se nalazi na dve reke?
Ne, naravno. Maler je jedino što se, izgleda, o priobalju najmanje brine. Uz obale nagomilano svakojako đubre: flaše, konzerve, šiblje, auto-gume, ostaci hrane u velikim količinama... Ma, svega ima.
Otpadne vode odlaze direktno u reku, a za njih ne postoje postrojenja za prečišćavanje. Beograd, kao nijedan grad u Evropi, ima više od 120 direktnih ispusta kanalizacije u Dunav i oko stotinu u Savu. Trećina grada nema kanalizaciju, računajući i levu obalu Dunava, dok se iz ostale dve trećine sva kanalizacija sliva u te naše reke.
Godinama se čuju razni predlozi i ideje, usvajane su brojne odluke koje predviđaju izgradnju neophodnih postrojenja. Zna se da ih je potrebno bar pet, ali za sada je sve samo slovo na papiru.
Da je temelj glavne fabrike za preradu otpadnih voda postavljen u Velikom selu, kako se poslednji put najavljivalo u junu, znalo bi se to i te kako. O čistoći obale ne brinu oni koji od reka zarađuju, recimo vlasnici splav-restorana i noćnih klubova na vodi.
Seća li se neko da su ikada organizovali javno čišćenje obale? Ne brinu ni oni koji uživaju u kućicama podignutim duž obala s dozvolom ili, mahom, bez nje. Naše reke, one kojima se ponosimo i dovode nam sve više gostiju, sada smrde. I zbog njih smrdi čitav grad.
Reke su svačije i ničije. Nadležnosti nad njima prepliću razna preduzeća, inspekcije, opštine... A priobalje prepuno otpada sada je samo veliki talog neprijatnih mirisa.
I umesto da se u kasama, pored svih potrebnih i možda ne baš neophodnih poslova, našlo novca da se na vreme očisti i zbog nas i zbog onih koji nam dolaze u goste, dogodilo se da se pod uticajem kiseonika organske materije intenzivno raspadaju.
Da li su oni koji kraj reka imaju nelegalne vikendice kažnjavani, da li vlasnici restorana na vodi imaju obavezu da plate čišćenje, da li oni koji gazduju rekama misle o tome da Dunav i Sava nisu krivci što se povlače i iza sebe ostavljaju sve što je neko nekažnjeno odbacio uz ono čuveno „ma, odneće to voda”?