Malo ljudi u Hrvatskoj zna, ili se zaboravlja, da je u selu Kućanci, opština Magadenovac (nedaleko od Donjeg Miholjca), rođen patrijarh Pavle i da je samo zbog te činjenice u decembru 1991. do temelja minirana crkva u kojoj je kršten. Znamo to dobro, selo Kućanci je bilo daleko od fronte, miniranje pravoslavnog hrama je nosilo poruku Srbima: „Mi vas ovdje ne želimo.” Kućanci su malo, ali emblematično i važno mjesto kada govorimo o suživotu Hrvata i Srba. Za Kućance, napisao mi je ovih dana moj prijatelj i mjesni zapadnoslavonski vladika Jovan Ćulibrk: „Najvažnije je da se nadamo da oni postanu mjesto mira i susreta.”
U subotu 16. novembra u Kućancima se okupilo silno mnoštvo, jer je patrijarh srpski Irinej predvodio arhijerejsku liturgiju i ponovno posvetio iznova sagrađeni hram. To je izravan povod za temu koju sam odabrao za ovo moje prvo javljanje u „Politici”, potreba da malo sagledamo situaciju i sami sebi odgovorimo na pitanje: Kako stojimo kada je riječ o kajanju i o pomirenju između nas Srba i Hrvata?
Elem, Irinej je slavio u zajedništvu s petnaestak episkopa i nekoliko desetaka sveštenika. Hram, posvećen apostolima svetom Petru i Pavlu, a izgrađen na temeljima stare drvene crkve svetog Georgija, miniran je i do temelja uništen, ponavljam, u decembru 1991. a gradnja je trajala skoro deset godina. Ovo je prvo što valja istaknuti: u obnovi je u velikoj mjeri sudjelovala opština Magadenovac kojom rukovodi Stjepan Živković (iz koalicije hrvatskih stranaka koju predvodi u Hrvatskoj vladajući HDZ). Bio je to način da se prihvati odgovornost, barem moralna, za uništenje crkve 1991.
Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo kajanje, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo
Obraćajući se vjernicima, patrijarh Irinej je kazao: „Obnovili smo hram i nadamo se da će se ta obnova prenijeti na sve narode ovog područja. Želja je da zla vremena zauvijek ostanu iza nas i da se ne ponove nigdje i nikada. Obnova ovog hrama je i obnova međusobnog povjerenja i života.” Moglo se čuti da će biti sagrađena istovjetna kuća u kakvoj je živio Pavle, kao i spomen-crkva, muzej-zadužbina i konak.
Na poziv domaćina, episkopa Ćulibrka, stigli su i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog požeški biskup Antun Škvorčević, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te beogradski nadbiskup i metropolit Stanislav Hočevar. Ovo je drugo što želim istaknuti: u Kućancima su se bratski i srdačno družili katolički (nad)biskupi s patrijarhom i vladikama (onkraj teških riječi upućenih od strane hrvatskih biskupa patrijarhu Irineju u pismu potpisanom prije godinu dana). Time što je Irinej naglasio kako su Kućanci mjesto posebnog značenja, naime, ne samo jer upućuju na suživot Hrvata i Srba već zato što taj suživot mora biti obeležen karakteristikama koje su krasile Pavla: izuzetna jednostavnost, smirenost, skromnost i dobrota, što su ljudi razumjeli i poštovali, svima je sa tog okupljanja pokazan utaban put kojim moramo krenuti: put mira i dijaloga.
Korak je to konkretan nakon što su se u Požegi, 17. januara ove godine, na poziv domaćina biskupa Škvorčevića sastali biskupi i sve vladike čije eparhije imaju sjedište u Hrvatskoj izrazivši uvjerenje „kako nijedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu”. Štoviše, biskupi i episkopi su rekli da ne žele ostati zarobljenici prošlosti i gubitnici u sadašnjosti jer su svjesni da nas u takvo ropstvo vodi međusobno optuživanje, manipuliranje povijesnom istinom, interpretacija ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanja i ponižavanja zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri!
Svjestan sam da će mnogi pažljivo, možda i između redaka, iščitavati što pak sad ovdje potpisani Hrvat i hrišćanin, rođen i odrastao u krilu ustaške emigracije u Argentini, a koji, zamislite, kani doktorirati na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, ima elaborirati na stranicama najvažnijeg dnevnog lista na Balkanu. A stvar je vrlo jednostavna i neće biti skrivenih poruka: moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima (u smislu moralne krivnje koju je Karl Jaspers opisao 1946. nakon užasa nacizma), osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.
Ja sam morao preuzeti krivnju oca (Pavelićeva tjelohranitelja u Buenos Airesu) i djedova (jedan je bio ustaša, drugi je bio suradnik Gestapoa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma. Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo kajanje, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.
Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti. Ako je sveti papa Ivan Pavao Drugi mogao kleknuti u Aušvicu (7. juna 1979) i ako se mogao u ime Crkve pokajati za sve strahote učinjene u njeno ime (pred Uskrs 2000), što čekaju hrvatski biskupi i zašto ne napišu jedan cjeloviti dokument posvećen odgovornosti katolika u stradanju Srba pod ustašama? Braćo Srbi, nije li vrijeme za uzvratnu gestu? Nije li zaista nastupilo vrijeme da se prestanemo mrziti? Taj put „jedinstva i mira”, smatram, nitko ne smije izbjegavati!
******
Ko je Drago Pilsel, novi kolumnista „Politike”
Drago Pilsel rođen je 21. septembra 1962. u Buenos Ajresu u porodici posleratnih hrvatskih i nemačkih iseljenika. Diplomirao je mašinstvo, novinarstvo i teologiju (studije koji je započeo u Buenos Ajresu 1986. gde mu je profesor bio i sadašnji Papa Franjo), a u Osijeku je magistrirao u oblasti moralne i političke teologije. Nedavno je upisao doktorske studije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. U novinarstvu je punih 40 godina.
U Hrvatsku se preselio u maju 1989. kao pripadnik franjevačkog reda. Franjevce je napustio početkom 1991. godine, potom je prešao u riječku bogosloviju, koju je pak napustio krajem oktobra iste godine nakon pogibije-nestanka mlađega brata Branka, pripadnika Hrvatske vojske, u blizini ostrva Šipana (nakon razmene vatre s patrolnim čamcem 178 Jugoslovenske ratne mornarice), da bi tada i sâm pristupio Četvrtoj. brigadi HV-a u Dalmaciji.
Pilsel je dugo aktivan na civilnoj i političkoj sceni Hrvatske i među prvima je progovorio o zločinima hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon „Oluje”. Zbog toga je i postao član Kolacije za REKOM. Urednik je portala autograf.hr gde nastavlja da piše sedmičnu kolumnu „Demokroacija”, koja izlazi bez pauze od 1995. kada je pokrenuta u riječkom „Novom listu”. Uređuje i teološku biblioteku „Znakovi vremena” u izdavačkoj kući „Synopsis” (Sarajevo-Zagreb). Vodi emisiju „Vrijeme suodgovornosti” na Fejs TV u Sarajevu. Autor je više knjiga među kojima je autobiografski bestseler „Argentinski roman”. Živi i radi u Zagrebu.
