utorak, 21.01.2020. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
Poslednja izmena 22:48
POGLEDI

Ja, sin ustaša, kažem vam: Pokajmo se i pomirimo se

Svjestan sam da će mnogi pažljivo, možda i između redaka, iščitavati što sad ovdje potpisani Hrvat i hrišćanin, rođen i odrastao u krilu ustaške emigracije u Argentini, a koji, zamislite, kani doktorirati na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, ima elaborirati na stranicama najvažnijeg dnevnog lista na Balkanu
Autor: Drago Pilselsreda, 04.12.2019. u 13:40
Јован Павле други у Аушвицу 1979. године (Фото www.auschwitz.org)

Malo ljudi u Hrvatskoj zna, ili se zaboravlja, da je u selu Kućanci, opština Magadenovac (nedaleko od Donjeg Miholjca), rođen patrijarh Pavle i da je samo zbog te činjenice u decembru 1991. do temelja minirana crkva u kojoj je kršten. Znamo to dobro, selo Kućanci je bilo daleko od fronte, miniranje pravoslavnog hrama je nosilo poruku Srbima: „Mi vas ovdje ne želimo.” Kućanci su malo, ali emblematično i važno mjesto kada govorimo o suživotu Hrvata i Srba. Za Kućance, napisao mi je ovih dana moj prijatelj i mjesni zapadnoslavonski vladika Jovan Ćulibrk: „Najvažnije je da se nadamo da oni postanu mjesto mira i susreta.”

U subotu 16. novembra u Kućancima se okupilo silno mnoštvo, jer je patrijarh srpski Irinej predvodio arhijerejsku liturgiju i ponovno posvetio iznova sagrađeni hram. To je izravan povod za temu koju sam odabrao za ovo moje prvo javljanje u „Politici”, potreba da malo sagledamo situaciju i sami sebi odgovorimo na pitanje: Kako stojimo kada je riječ o kajanju i o pomirenju između nas Srba i Hrvata?

Elem, Irinej je slavio u zajedništvu s petnaestak episkopa i nekoliko desetaka sveštenika. Hram, posvećen apostolima svetom Petru i Pavlu, a izgrađen na temeljima stare drvene crkve svetog Georgija, miniran je i do temelja uništen, ponavljam, u decembru 1991. a gradnja je trajala skoro deset godina. Ovo je prvo što valja istaknuti: u obnovi je u velikoj mjeri sudjelovala opština Magadenovac kojom rukovodi Stjepan Živković (iz koalicije hrvatskih stranaka koju predvodi u Hrvatskoj vladajući HDZ). Bio je to način da se prihvati odgovornost, barem moralna, za uništenje crkve 1991.

​Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo kajanje, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo

Obraćajući se vjernicima, patrijarh Irinej je kazao: „Obnovili smo hram i nadamo se da će se ta obnova prenijeti na sve narode ovog područja. Želja je da zla vremena zauvijek ostanu iza nas i da se ne ponove nigdje i nikada. Obnova ovog hrama je i obnova međusobnog povjerenja i života.” Moglo se čuti da će biti sagrađena istovjetna kuća u kakvoj je živio Pavle, kao i spomen-crkva, muzej-zadužbina i konak.

Na poziv domaćina, episkopa Ćulibrka, stigli su i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog požeški biskup Antun Škvorčević, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te beogradski nadbiskup i metropolit Stanislav Hočevar. Ovo je drugo što želim istaknuti: u Kućancima su se bratski i srdačno družili katolički (nad)biskupi s patrijarhom i vladikama (onkraj teških riječi upućenih od strane hrvatskih biskupa patrijarhu Irineju u pismu potpisanom prije godinu dana). Time što je Irinej naglasio kako su Kućanci mjesto posebnog značenja, naime, ne samo jer upućuju na suživot Hrvata i Srba već zato što taj suživot mora biti obeležen karakteristikama koje su krasile Pavla: izuzetna jednostavnost, smirenost, skromnost i dobrota, što su ljudi razumjeli i poštovali, svima je sa tog okupljanja pokazan utaban put kojim moramo krenuti: put mira i dijaloga.

Korak je to konkretan nakon što su se u Požegi, 17. januara ove godine, na poziv domaćina biskupa Škvorčevića sastali biskupi i sve vladike čije eparhije imaju sjedište u Hrvatskoj izrazivši uvjerenje „kako nijedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu”. Štoviše, biskupi i episkopi su rekli da ne žele ostati zarobljenici prošlosti i gubitnici u sadašnjosti jer su svjesni da nas u takvo ropstvo vodi međusobno optuživanje, manipuliranje povijesnom istinom, interpretacija ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanja i ponižavanja zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri!

Svjestan sam da će mnogi pažljivo, možda i između redaka, iščitavati što pak sad ovdje potpisani Hrvat i hrišćanin, rođen i odrastao u krilu ustaške emigracije u Argentini, a koji, zamislite, kani doktorirati na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, ima elaborirati na stranicama najvažnijeg dnevnog lista na Balkanu. A stvar je vrlo jednostavna i neće biti skrivenih poruka: moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima (u smislu moralne krivnje koju je Karl Jaspers opisao 1946. nakon užasa nacizma), osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Ja sam morao preuzeti krivnju oca (Pavelićeva tjelohranitelja u Buenos Airesu) i djedova (jedan je bio ustaša, drugi je bio suradnik Gestapoa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma. Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo kajanje, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti. Ako je sveti papa Ivan Pavao Drugi mogao kleknuti u Aušvicu (7. juna 1979) i ako se mogao u ime Crkve pokajati za sve strahote učinjene u njeno ime (pred Uskrs 2000), što čekaju hrvatski biskupi i zašto ne napišu jedan cjeloviti dokument posvećen odgovornosti katolika u stradanju Srba pod ustašama? Braćo Srbi, nije li vrijeme za uzvratnu gestu? Nije li zaista nastupilo vrijeme da se prestanemo mrziti? Taj put „jedinstva i mira”, smatram, nitko ne smije izbjegavati!

******

Ko je Drago Pilsel, novi kolumnista „Politike”

Drago Pilsel rođen je 21. septembra 1962. u Buenos Ajresu u porodici posleratnih hrvatskih i nemačkih iseljenika. Diplomirao je mašinstvo, novinarstvo i teologiju (studije koji je započeo u Buenos Ajresu 1986. gde mu je profesor bio i sadašnji Papa Franjo), a u Osijeku je magistrirao u oblasti moralne i političke teologije. Nedavno je upisao doktorske studije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. U novinarstvu je punih 40 godina.

U Hrvatsku se preselio u maju 1989. kao pripadnik franjevačkog reda. Franjevce je napustio početkom 1991. godine, potom je prešao  u riječku bogosloviju, koju je pak napustio krajem oktobra iste godine nakon pogibije-nestanka mlađega brata Branka, pripadnika Hrvatske vojske, u blizini ostrva Šipana (nakon razmene vatre s patrolnim čamcem 178 Jugoslovenske ratne mornarice), da bi tada i sâm pristupio Četvrtoj. brigadi HV-a u Dalmaciji.

Pilsel je dugo aktivan na civilnoj i političkoj sceni Hrvatske i među prvima je progovorio o zločinima hrvatskih snaga nad preostalim Srbima nakon „Oluje”. Zbog toga je i postao član Kolacije za REKOM. Urednik je portala autograf.hr gde nastavlja da piše sedmičnu kolumnu „Demokroacija”, koja izlazi bez pauze od 1995. kada je pokrenuta u riječkom „Novom listu”. Uređuje i teološku biblioteku „Znakovi vremena” u izdavačkoj kući „Synopsis” (Sarajevo-Zagreb). Vodi emisiju „Vrijeme suodgovornosti” na Fejs TV u Sarajevu. Autor je više knjiga među kojima je autobiografski bestseler „Argentinski roman”. Živi i radi u Zagrebu.


Komentari72
dfd57
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.

Деда
Пошто српски и хрватски политичари не сарађују и уопште не комуницирају, дијалог одржавају цркве. Оне то и чине, слава им. Велику захвалност дугујемо владикама Ћулибрку, Порфирију, Григорију и хрватским бискупима који скупа граде мир, суживот и међусобно поштовање.
Dragan Pik-lon
Bilo bi dobro da nam gospodin Drago Pilsel jednom u Politici prestavi svoj stav o kanonizaciji kardinala Stepinca za sveca.Koji je vec uvrsten u blazene(Papa Vojtila).Tada cemo znati o kakvom pomirenju govori gospodin.Jer bas na pitanju Stepinca je onemoguceno Papi Franji da poseti Jasenovac.Hrvatski Kler se udruzio protiv Pape.Koji ne kontrolise svoju pastvu u NDH 2.Samim tim je svako pomirenje nemoguce i katarza gurnuta u duboku i mracnu Jamu...!
Деда
ДРАГО Пилсел нас подсећа на јануарски скуп у Пожеги где су бискупи и епископи заједно изјавили “да не желе остати заробљеници прошлости и губитници у садашњости јер су свјесни да нас у такво ропство води међусобно оптуживање и манипулирање повијесном истином”. Обзиром да смо се међусобно често сатирали због верске нетрпељивости, надамо се да ће обе цркве ојачати сарадњу уз обострано поштовање.
Zoran Kragovic
Treba odati priznanje Politici sto se usudila da objavi ovakav tekst
Simo
Milosevic i Tudman su i planirali da mi iz Krajine nestanemo da bi se braca "mirila".

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Početna / Pogledi /

Prijavite se na našu mailing listu

* Obavezna polja