„Za sve zlo kriv je smrad građanstva!” Kako bi se osećali pripadnici građanske opcije kada bi pročitali ovakvu poruku od nekog uglednog čoveka? Sigurno vrlo neprijatno. Počeli bi da njuškaju svoju odeću, životni prostor da provere da stvarno ne smrde? Na sreću nikada nisu pročitali ovako nešto i ja se nadam da nikad i neće. Zato što se radi o jednom legitimnom pogledu na svet, koji zaslužuje poštovanje u ime prava na slobodu reči.
Ali ako bi njima to bilo neprijatno, i to s pravom, onda da ih pitam da li ljudi drukčijeg opredeljenja imaju pravo na svoje, od građanskog različito, političko mišljenje? Izgleda da nemaju, barem prema mišljenju čoveka koji uživa poštovanje za svoje slikarstvo. Radi se o skoro preminulom Vladimiru Veličkoviću, koji je za nacionaliste izjavio baš to „Za sve zlo kriv je smrad nacionalizma.”
Prvo pitanje je kako je tako nešto mogao da kaže čovek koji je celi život proveo u Francuskoj, rodnom mestu Deklaracije o pravima čoveka i građanina? Ta deklaracija jasno pocrtava pravo ljudima da budu nacionalisti. Oni čini ogroman procenat francuske populacije. Uostalom, ako bi nacionalisti bili neprijatelji demokratije, niko im ne bi dozvolio da učestvuju na izborima. Kako su, na poslednjim predsedničkim izborima 2017, nacionalisti Marin le Pen osvojili 34,32 odsto glasova, to znači da se u Francuskoj od smrada ne može živeti. Zato što svaki treći Francuz, prema citiranom stavu, pospešuje taj smrad.
Još su porazniji rezultati po sve one koji nacionalizam nazivaju smradom, kada se to digne na svetski nivo. Tako smrdi 1,4 milijarde Kineza, ogromna većina od 1,3 milijarde Indijaca, jer je tamo na vlasti nacionalistička Baratija džanata partija, Putinova Rusija, Trampovi glasači, glasači „Bregzita”... Ako podsetimo da gotovo sve muslimanske zemlje imaju islam, kako izvor ideologije i legitimiteta, samim tim u sebe imaju ugrađene elemente teokratije, što je, prema političkoj teoriji, daleko ispod sekularnih nacionalističkih zemalja i da podsećaju na srednji vek, onda vidimo da ogromna većina čovečanstava koja sledi nacionalizam ili religiju kao svoju ideološku vodilju, smrdi!
Smrad se otklanja dezodoransom. Niko ga ne želi u svojoj blizini. Pa što onda uraditi s tim milijardama nacionalista koji čine ogromnu većinu svetske populacije? Ukloniti ih da ne remete mir „građanistima” koji, valjda, mirišu? Ili ih zatvoriti u koncentracione logore? Ali ko će to da uradi? Da se svi „građanisti” sa svojom maloletnom decom pretvore u policajce, ne bi mogli da ostvare jednu takvu stvar. Naprotiv, vrlo brzo bi se našli u poziciji da oni budu zatvoreni. I na šta bi to ličilo? Gde bi tu bila prava čoveka zagarantovana i pomenutom deklaracijom i Poveljom OUN?
Jasno je da su i nacionalizam i građanska opcija legitimni i da moraju koegzistirati.
Kad bi se merilo ko je progresivniji a ko nazadniji, vrlo brzo bi se videlo da su, s moje tačke gledišta sasvim legitimni „građanisti”, regresivniji od nacionalista. Progresivno je ono što napreduje, što ima budućnost. Ideologija koja neizbežno vodi svoje sledbenike u nestajanje ne može biti progresivna. A to je građanska opcija. Golim okom je vidljivo da što je veći stepen primene građanskih vrednosti u jednoj etničkoj naciji, to je broj dece po majci manji. S tendencijom da vrlo brzo te nacije izumru. I to pokazuju demografski zavodi svake zemlje u kojima je građanski koncept dominantan. Nema nijednog jedinog izuzetka. Nestaju svi: Nemci, Francuzi, Japanci, Danci... Svi bez izuzetka. Za razliku od toga, muslimani su od 817 miliona 1997. narasli na preko 1,7 milijarde 2019. godine. Prema tome, ako neko samovoljno želi da nestane, neka mu je srećan put.
Pogotovo je sasvim neracionalna osuda nacionalizma državnika nacija koje nestaju pred našim očima. I uporno nastojanje da se pojmu nacionalizam pridaje negativno značenje. Mi smo tu poseban primer. Vujaklija je umro 1955. Dakle, pre toga je pojam šovinizam preveo kao „raspaljivanje nacionalne mržnje”. Dok enciklopedija „Larus” tu francusku reč čak decenijama kasnije objašnjava kao „preteranu ljubav prema domovini”. Gde se tu vidi raspaljivanje mržnje prema drugim nacijama? I šta koga briga ako neko preterano ljubi svoju otadžbinu i ne nanosi štetu drugima? Ali nažalost, politička klima i strah od silaska s vlasti učinila je da vladajuće garniture namerno siluju jezik, pa ovom pojmu sada počinju da daju neprihvatljivo značenje, sve sa ciljem da ljudima ogade ljubav prema naciji i privole ih da glasaju za građanske opcije. Baš ih briga što će tako nestati: Balzak, Šekspir, Gete... Važno je da oni ostanu na vlasti.
Ali ako pogledamo rezultate izbora u svim zemljama gde je „građanizam” još uvek dominanant, vidimo neprekidni rast nacionalnih stranaka jer: Englezi, Francuzi, Nemci, Italijani i ostali naprosto ne žele da nestanu.
Profesor univerziteta, osnivač naučne discipline politikologija religije
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista