ZRENjANIN - Vajar Boško Ivić zalaže se da nikad ne zaboravimo ime Marinosa Ricudisa. Da ovaj Grk nije za zaborav već za večno pamćenje poručila je „Politika” pre dve godine kada je on primio najviši crkveni orden Svetog cara Konstantina, koji mu je dodelio Sveti arhijerejski sinod SPC.
Ovim odlikovanjem, rekao je tada srpski patrijarh Irinej, skromni Ricudis je uvršćen u niz nezaboravnih heroja i dobrotvora srpskog naroda. Rečeni vajar intenzivno radi na poprsju koje bi bilo izloženo na javnom mestu i tako trajno podsećalo na veliki gest.
Predočavajući događaj koji je Ricudisa uzdigao u našim očima, „Politika” je objasnila da u vreme NATO napada na SRJ, Grčka, iako članica alijanse, nije učestvovala u bombardovanju.
Međutim, uputila je u jadranske vode ratni brod „Temistoklis”, na iznenađenje i razočaranje posade. Kapetan Ricudis odbija da bombarduje SRJ, okreće brod i vraća ga u luku.
Tada je imao samo 26 godina. Grčki narod ga je dočekao sa oduševljenjem, aplauzi su ga pratili na svakom koraku, pa i na putu ka vojnom sudu. „Božji zakon jači je od zakona ljudi”, rekao je pred izricanje presude – uslovne kazne od dve i po godine.
Kraće vreme proveo je u vojnom zatvoru, izbačen je iz mornarice, ali ni svi sudovi kojima se kasnije žalio nisu preinačili presudu. Tužio je Grčku i Evropskom sudu za ljudska prava, ali je i tamo odgovor bio isti: „Kriv je.”
Nastavio je život običnog čoveka u Pireju, gde sada radi kao kapetan na jahtama. Svoj gest očigledno doživljava kao duboko ličnu odluku jer je svojevremeno, kada ga je naša ambasada kontaktirala, u nameri da sazna da li bi primio orden države Srbije, odbio ovaj predlog. Njegovo objašnjenje bilo je jednostavno: „Nisam ja bio hrabar, hrabar je bio vaš narod koji je protiv svih vodio borbu bez ikakvih šansi.”
– Srbija bi trebala da pamti humano delo grčkog kapetana, s njim bi morale da se upoznaju i mlađe i nove generacije jer ono trajno afirmiše značaj dobra, kao univerzalne kategorije u odnosu na zlo – kaže Boško Ivić objašnjavajući svoje namere da izvaja spomen-obeležje.
Ono bi trebalo da se podigne na vidnom i javnom mestu, u nekom ovdašnjem naselju. Boškov talenat za vajanje uočen je još dok je deljao drvo čuvajući stoku na Glamočkoj visoravni u Bosni. Nakon što ga je ratni vihor odneo iz rodnog kraja danas se, pored vajanja bavi i adaptacijom ikonostasa po hramovima Srpske pravoslavne crkve.