Šta se to dogodilo sa zemljom seljaka
Moja unuka Sofija će uskoro napuniti tri godine. Radoznala je, mnogo pita, najčešća reč joj je: Zašto? Kao i svako zdravo dete tog uzrasta krupnim očima upija svet oko sebe.
Zbog toga njenih hiljadu zašto – mora imati hiljadu zato. Na neka pitanja, ipak, teško je odgovoriti. Nedavno je sa svojim roditeljima provela sedam dana na selu, zbog čega se posebno radujem. Uvek sam smatrao da je za nepatvoreni, direktni i izvorni kontakt sa prirodom selo u velikoj prednosti u odnosu na grad. Pogotovu kada su deca u pitanju ili je makar donedavno bilo tako. Moja unuka je ovoga puta poželela da vidi kravu koja daje mleko. Ništa lakše – moglo bi se pomisliti, lako joj se može udovoljiti s obzirom na to da se nalaze u jednom od najvećih sela usred Srbije. To je moja Medveđa – ono isto selo u kojem sam i ja proveo detinjstvo, u kojem nisi mogao da prođeš sokakom od krda krava, teladi, ovaca i svinja, u kojem si ma kako da paziš morao da ugaziš u balegu.
Sada, pet decenija kasnije – mojoj unuci nisu mogli da pokažu kako izgleda živa krava. Makar u komšiluku. U onim domaćinstvima koja su nekada držala po deset i više goveda nema više ni ulara. Štale su prazne i avetinjski pokrivene paučinom.
Šta se to dogodilo sa zemljom seljaka na brdovitom Balkanu? Od Miloša Obrenovića i Miše Anastasijevića, i mnogo godina pre i posle Srbi su isporučivali Pešti i dalje na zapad srpsko goveče, svinje i koze – pa od te zarade lili topove, kupovali barut, so i petrolej i štampali rečnike u Beču. Kako je moguće da ti isti Srbi danas kupuju po pijacama švercovano meso, ko zna odakle i kada zaleđeno, pa prokrijumčareno odnekud iz Argentine ili Brazila – i to obavezno preko Kosova. To je onaj deo zarobljene srpske države koji je voljom svetskih moćnika otet srpskom narodu i koji je, pored globalnih i geopolitičkih interesa, instaliran tako da bude pacovski kanal za sva zla i transferni put šverca i svakolikog belosvetskog kriminala.
U isto to vreme, dok je moja unuka Sofija boravila u našem zavičaju, ja sam bio udaljen preko dvadeset hiljada kilometara, na kraju sveta u dalekoj Australiji. Zapanjen, imao sam priliku da vidim nepregledne pašnjake sa hiljadama grla stoke, ovaca i krava.
Istorijski gledano Srbija je donedavno bila zemlja krava, svinja, ovaca. Sa livadama, pašnjacima, zdravom pijaćom vodom i ostalim prirodnim resursima koji se mogu smatrati darom od Boga – naše je bilo samo da čuvamo ovce kraj zelene jove i da duvamo u svirajku. Međutim, šta se desilo? Prelaskom sa socijalističke privrede, pa i poljoprivrede na tržišnu po našem patentu – pored ostalih tranzicionih bolesti radikalno je osakaćeno srpsko selo. Seljak, prepušten sam sebi sa jednostranim obavezama koje samo on ima prema državi, a država prema njemu nema nikakve, kao i kontinuirana strategija lako ćemo, bez dugoročnog, nacionalno odgovornog strateškog plana u agrarnoj politici učinili su da smo trajno uništili stočni fond i iskasapili jedan značajan resurs o kome sve ozbiljne države vode računa u prvom nivou prioriteta.
Suvišno je navoditi sumorne statističke podatke koliko smo rogate stoke imali na Pešteri, na Rtnju, u Deliblatskoj peščari – šezdesetih i sedamdesetih godina – a koliko imamo sada. Dovoljno je da vozeći kolima bacimo koji pogled na pašnjake i poljane, na primer, pored Ibarske magistrale. Koliko krava ćemo izbrojati od Lazarevca do Ljiga?
Bojim se da više imamo prstiju na rukama. Da li je neko odgovoran za neumitnost ovih činjenica, i da li on ima ime i prezime? Ili u moralnom i svakom drugom smislu pitanje odgovornosti uvek prestaje sa novim izborima, novim ministrom, novim šefom kabineta, novom sekretaricom i gubitkom vlasti i resora. Svi ministri poljoprivrede koji su poslednjih trideset godina bili na čelu ovog resora – makar bi valjalo da se stide, ili da se pokriju preko glave. To što uvozimo jabuke, paradajz i krastavac – ’ajde de, ali što moramo decu da vodimo u zoološki vrt da bi im pokazali kravu i tele – teško im se može oprostiti.