Majstorstvo Gavrijela Lipkinda
Zanimljiva koncepcija koncerta, značajno ime soliste, privukli su u žarko beogradsko letnje veče brojne poklonike umetnosti sviranja na violončelo u salu Kolarčeve zadužbine. Rashlađuje se sala, ali ne i holovi!
Lipkind je koncipirao svoj program sa dve uvodne solističke numere pred svakim delom programa, najpre Ligetijevu Sonatu za solo violončelo, a na početku drugog dela Bahovu Treću svitu u Ce duru, takođe za solo violončelo.
U sredini i srži programa, izvedena su dva velika koncerta romantičarske epohe i temeljna u literaturi za ovaj instrument, Šumanov u a molu i Čajkovskijeve Rokoko varijacije, oba dela u preradi za gudače. Jesu li naši orkestri svi na odmoru ili oni sviraju samo u vreme kad njima odgovara?
Prerada Šumanovog koncerta je do te mere osiromašila orkestarski part da smo Lipkinda slušali i kao solistu i kao ceo orkestar, jer je od gudača Dušana Skovrana dopiralo neko mrmljanje koje nije pokrivalo ni harmonsku pratnju. Nešto malo više snage i muzike dopiralo je u Rokoko varijacijama, ali sve zajedno, pratnja solisti više kao imitacija ili karikatura onoga što bi masni i veliki romantičarski orkestar u Šumanu značio, a kod Čajkovskog podsticao u dijalozima sa solistom.
Majstorstvo Gavrijela Lipkinda se ogledalo u moći da svira i zameni sve zvuke i sve moći i nemoći, kao i da nadoknadi nepostojanje simfonijske pratnje ove večeri.
Pošto smo čuli Bahovu svitu, čini nam se da je bilo efektnije da je solista izveo celovečernji resital, eventualno sa klavirom. Bahova svita je u svim svojim delovima, od Preludijuma do Žige pokazala ono što najveći umetnici imaju, veliku snagu introspekcije, neverovatnu tehničku moć, muzikalnost u potresnoj Alemandi kao i Kuranti, a ležernost u Bureu da bi se završila brzom, virtuozno donesenom Žigom. Lepota polifonije na gudačkom instrumentu, kao podzemni huk vode, nadirao je na sva čula. Posle Baha, sve je bilo suvišno.
Ipak, muzika Čajkovskog u rokoko varijacijama solisti je pružila mogućnosti za ostvarivanje velikih kontrasta među varijacijama do gradnje kulminacionih tačaka, od kojih je poslednja varijacija bila i bravurozni, brzi i usklikčni završetak ciklusa. Sjajna tehnika, veliki polet, snažna individualnost Gavrijela Lipkinda izazvali su ovacije publike.
Šta je mogao, a šta je načinio BGO Dušan Skovran sa svojim dirigentom Obradom Nedeljkovićem, ostaje kao pitanje. Skromnost obrada i nije pružala mogućnost za isticanje pratnje u Šumanu, a u Čajkovskom se osećala veća sigurnost i povremena razmahanost ansambla. A moguće je i da je ansambl uskočio u otvaranje festivala, onda kad niko nije mogao ni hteo.