Srbija u ekonomskom oktagonu
Države nisu siromašne zato što ljudi u njoj dugo piju kafu. Oni je dugo piju zato što nemaju šta da rade.
Ha Džunčang, profesor ekonomije sa Univerziteta Kembridž
Mala i otvorena ekonomija – redovni je opis srpske privrede. To se uzima kao konstanta, a svako pominjanje mogućnosti da se to ekonomsko srpsko dvorište malo ogradi, bar dok ne ojača i ne „utrenira“ se do ulaska u borbu na oštrom svetskom i evropskom tržištu, karakteriše se kao glupost, neznanje, pa čak i kao patološko ekonomsko zastranjivanje. Zapravo, kao nedopustivo suprotstavljanje dogmatizovanom i često agresivno nastrojenom neoliberalnom konceptu. Ta „neporeciva premisa“ o tržištu kao načinu jačanja nejake privrede u oštroj konkurenciji ekonomskih takmaca pala je odavno na ispitu u praksi, ali to nije razlog da se iznova plasira kao jedina istina.
Zamislite samo kada bi čak i talentovanog i utreniranog borca tinejdžera poslali u oktagon sa najboljim borcima ultimetfajta. Da li bi ojačao i napredovao u tim borbama? U najboljem slučaju, završio bi sa brojnim frakturama, polomljenim kolenima i bio zauvek izgubljen za sport za koji se spremao. A ovaj „naš borac“ je, usput, još i sa povredama koje nije sanirao. Tako je i sa srpskim kompanijama u ekonomskom oktagonu najboljih svetskih kompanija. Samo što te ekonomske frakture nisu uočljive, ali je svakako uočljivo da su zauvek izgubljene za tu utakmicu i nestaju jedna za drugom. Ono što je dramatična posledica te antiekonomije jeste nestajanje agrara, gotovo jedine sigurne ekonomske opcije koja bi Srbiji mogla dati predah u ovoj oštroj borbi za opstanak. Kako ekonomije, tako i Srbije kao ekonomski održive privrede, čak i države u bukvalnom smislu.
Ekonomski klišei i nametnuti stereotipi gotovo zabranjuju da se kaže da su najrazvijenije svetske ekonomije, pa i one male i uporedive sa srpskom, postale snažne štiteći i subvencionišući svoje kompanije dok nisu narasle da bi mogle ravnopravno da uđu u taj „ekonomski globalni oktagon“. Dolazimo gotovo do Šekspirovske dileme ,,biti il’ ne biti“. Da li i dalje slediti te pogubne stereotipe i biti pohvaljen od svetskih finansijskih centara moći, ali životareći u nikad nedočekanoj boljoj budućnosti? Ili doći u neku vrstu konfrontacije sa njima, ali za početak, obezbediti goli opstanak srpske privrede, podnošljiviju ekonomsku situaciju sa izglednom nadom da u budućnosti izgradimo pristojan ekonomski sistem i pre svega pristojan život stanovništva? Možda čak , u ovom slučaju, budemo i delimično ekskomunicirani iz pridruživanja evropskim integracijama, ali odluku moramo sami doneti i cenu sami platiti. Već smo stekli neko iskustvo, išli smo nekim putem. Vreme je da to uporedimo s postignutim rezultatima. A i sa iskustvima drugih zemalja.
*Forum nezavisnih ekonomista