Svedoci i tvorci istorije vazduhoplovstva
Десета класа уочи завршетка школовања 1956. године, пред првомајску параду (Фото лична архива)
Kada su došli na školovanje, bili su tek stasali dečaci. Posle četiri godine postali su podoficiri JNA i poslati su na službovanje širom tadašnje Jugoslavije. Karijeru su proveli u godinama burnog razvoja avijacije, radeći na različitim generacijama letelica – od klipnog aviona S-49 napravljenog po uzoru na avione iz Drugog svetskog rata, preko F-86 „sejbra“ i domaćih mlaznih aviona, pa sve do „miga 29”.
Neki od njih su prešli u civilnu avijaciju, u zemlji i inostranstvu, gde su bili uvaženi stručnjaci. Mnogi su nastavili školovanje posle čega su do penzije radili kao oficiri vazduhoplovno-tehničke službe, pa i kao piloti. Bilo je onih koji su vojsku napustili i afirmisali se u drugim profesijama.
Vladimir Reljić (u sredini) sa drugovima 1956. fodine (Foto lična arhiva)
Reč je o Desetoj klasi Vazduhoplovno-tehničke podoficirske škole u Rajlovcu i Podoficirske škole vazduhoplovnih specijalista u Kraljevu koja obeležava 60 godina od završetka školovanja. Po specijalnosti bili su vazduhoplovni mehaničari, električari, instrumentari, oružari...
Zastavnik prve klase u penziji Vladimir Reljić (77), rodom iz Smokovića kod Zadra, ističe spasilačke akcije u kojima su, posebno kao članovi posada helikoptera, učestvovali mnogi iz ove generacije. Reč je o evakuacijama zbog poplava, snežnih nanosa... Bili su angažovani i na spasavanju i saniranju posledica zemljotresa u Skoplju 1963, Banjaluci 1969. i Crnoj Gori 1979. godine. Daleko od pažnje javnosti, izvodili su i složene letove radi postavljanja električnih stubova u nepristupačnim predelima.
– Sa posebnim pijetetom sećam se sedmorice mojih drugova, posade aviona AN-12, koji su u decembru 1988. poginuli prilikom sletanja na aerodrom kod Jerevana u Jermeniji, noseći humanitarnu pomoć nastradalima u velikom zemljotresu – ističe Reljić koji je kao letač-mehaničar radio u specijalnoj jedinici za prevoz važnih ličnosti, na transportnim i putničkim avionima, kao i na helikopterima.
Pukovnik u penziji Dragoljub Đokić (78), rodom iz sela Ćedovci kod Sokolca, kaže da su smeštajni kapaciteti u školi u Rajlovcu bili skromni, kasarnski – u spavaonici je bilo po trideset učenika.
– Gledano iz današnjeg vremena, odnos prema nama je bio strog, sada bi se to zvalo dril, međutim, tada je to bilo uobičajeno. Mi smo izabrali vojsku i prihvatili smo takav život – priča Đokić, pokazujući rukom nacrtan plan škole, sa smeštajnim objektima, radionicama i tri aviona iz Drugog svetskog rata koja su služila kao učilo.
On je završio Vazduhoplovno-tehničku akademiju, „isprativši” skoro sve avione koji su bili u upotrebi u JNA, zaključno sa „migom 29“. Rat u BiH proveo je u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske.
Nebojša Pavković (77), pukovnik u penziji, poreklom je iz Gornjeg Rajića kod Novske. Imenjak i prezimenjak bivšeg načelnika Generalštaba VJ specijalista je za radare. Radio je na prvim sletnim radarima, prethodno završivši obuku u SAD. Od 1977. radio je u Saveznoj upravi za kontrolu leta i bio je odgovoran za sletne radare na 26 aerodroma u SFRJ.
– Kao posebno dramatičnog trenutka u karijeri sećam se kada sam, bilo je to šezdesetih godina u Tuzli, u složenim meteo uslovima uspešno navodio na sletanje DC-3 koji je ostao sa veoma malo goriva – kaže Pavković koji je, početkom ratnih devedesetih, dobrovoljno otišao da osposobi radar na aerodromu u Banjaluci.