Palmino ulje štetno za vojnu industriju
O štetnosti palminog ulja na ljudski organizam mišljenja medicinskih stručnjaka još se, uprkos brojnim raspravama, nisu sasvim poklopila, ali ono dokazano preti evropskoj vojnoj industriji. Zbog palminog ulja dvama velikim proizvođačima ratnih aviona iz Evrope mogao bi iz ruku iskliznuti posao vredan dve milijarde dolara, koliko su se nadali da će dobiti od prodaje svojih letelica armiji Malezije. Umesto Evropljana, tom unosnom ugovoru sad se mogu radovati Kinezi.
Malezija je treća najsnažnija privreda u ekonomski sve poletnijem regionu jugoistočne Azije, na čemu ima da zahvali i svojoj industriji palminog ulja, koja na globalnom nivou zaostaje isključivo za onom u malezijskom susedu Indoneziji. Malezijski udeo u svetskom tržištu tog ulja iznosi čak 39 odsto. I to bi mogla biti samo osnova za još uspešniju budućnost ako se pretpostavi da medicinske sumnje spram efekata palminog ulja neće uzeti danak u mušterijama. Ne okrenu li one leđa ovom izuzetno popularnom proizvodu, neće biti razloga da se zaustavi izvanredan rast te industrije, koja se u poslednje 23 godine, kako je prenela Al Džazira, proširila četvorostruko.
Izgledi bi, dakle, bili idilični samo kada ih, osim lekara, ne bi kvarili i ekolozi. Oni upozoravaju na to da se za proizvodnju palminog ulja šume krče nemilice, a zemljište se satire.
Evropska unija je reagovala planom da preko Svetske trgovinske organizacije izdejstvuje zabranu upotrebe palminog ulja za proizvodnju biogoriva, rezonujući kako je apsurdno da se stara, ekološki škodljiva goriva zamenjuju onim koje ne ispušta otrovne gasove, ali zato naveliko uništava šume. I francuski parlament je tražio da vlada izbaci palmino ulje iz svojih planova za biogoriva 2020. godine.
Takav udar na svoju privredu, koji bi je mogao koštati i 500 miliona dolara godišnje, Malezija nije htela da otrpi ćutke. Njen je premijer Mahathir Muhamed pred međunarodni sajam naoružanja u svojoj zemlji zapretio da će, nastave li se takvi potezi protiv njihovih interesa, nove vojne avione, umesto od Evrope, kupiti od Kine ili nekog drugog, javio je „Sabah”.
Takva odluka pogodila bi francusku kompaniju „Rafale”, u kojoj deonice imaju i Španci i Nemci, ili avion „jurofajter tajfun”, koji te tri države prave zajedno s Britancima i Italijanima. Te letelice dosad su bile favoriti za zamenu malezijske zastarele flote „migova 29”, koji su, prema navodima Rojtersa, većinom prizemljeni.
Još pre nego što je Muhamed pred sajam oružja uputio svoju pretnju, iz Malezije je do Evrope dopiralo dovoljno nezadovoljnog gunđanja da je francuska vlada, pre svega Ministarstvo odbrane, još u januaru poručila da zvanični Pariz, šta god o tome mislili parlamentarci, neće podržati potpunu zabranu upotrebe palminog ulja za proizvodnju biogoriva. Aktuelna francuska administracija možda je i predvodnik u borbi za održanje i sprovođenje ekoloških akcija, poput Pariskog sporazuma o klimatskim promenama, ali ovde je ipak reč o dve milijarde dolara. Tolike svote nije se lako odreći nikome, pa ni Francuzima, utoliko pre što im je prodaja 36 „Rafaleovih” aviona u tom regionu Azije, utanačena s Indijom, već blokirana zbog korupcionaškog skandala oko tog posla u koji se uplela vlada Narendre Modija.
Ni malezijske vlasti ne mogu sebi dozvoliti da se ravnaju isključivo prema zaštiti životne sredine. Mesta za brigu oko palminog ulja, štaviše, ima i zbog otimanja zemljišta od tradicionalnih i domorodačkih zajednica, kao i zato što su standardi radničkih prava u ovoj industriji slabi. Ali, Malezija se nalazi u procepu iz kojeg se ni jedna Kina, pa ni Indija, još nisu sasvim izbavile: kako da načine privredni proboj pod ekološkim pritiskom onih što su već dosegli nivo ekonomskog razvoja na kojem imaju manevarskog prostora da lakše razmišljaju i o ruiniranju životne sredine.
Još jedan šiljati greben u tom procepu za vladu u Kuala Lumpuru jeste i to što ona ne sme previše da preti EU s obzirom na to koliko Malezija s njom već posluje u oblastima van vojske. Ali, Muhamed ne može ni tek tako da u proključalo ulje „baci” 600.000 plantažera na čijim se posedima proizvodi palmino ulje. Time bi premijer podrio svoje šanse na izborima koji Maleziji predstoje ovog leta, najkasnije do avgusta.
Jedan ustupak Malezija ipak razmatra: da ograniči površinu za proizvodnju palminog ulja na šest miliona hektara, kako je agencija Blumberg objavila u februaru. Malezijska ministarka primarnih industrija Tereza Kok tada je kazala da bi to bilo svega 2,5 odsto zemljišta više od onog koje se sad koristi u te svrhe. Doduše, vlada računa na to da bi, uz naprednije metode obrade zemljišta, povećanje prinosa bilo i veće od tog procenta. Međutim, u najavljeno ograničenje ne ulaze parcele u susednim zemljama, gde Malezija takođe proizvodi palmino ulje.
Ako popusti više od toga, Malezija se, navodi Blumberg, izlaže riziku da je drugi preteknu. Brazil, tako, ima prostranstva pogodna za palmino ulje jer je šuma na njima već posečena zbog stočarstva. A novi brazilski predsednik Žair Bolsonaro ionako se ne usteže ni od dalje seče šuma u Amazonu, „plućima Zemlje”.
Zbog toga će predstavnici Malezije i Indonezije, koji zajedno drže 85 odsto svetskog tržišta palminog ulja, sutra i preksutra doći u Brisel da bi lobirali za svoje interese.