Mali princ uvek će došapnuti još
Изабрана дела Антоана де Сент Егзиперија (EPA-EFE/CHRISTOPHE PETIT TESSON)
Veoma je lep tekst Gordane Popović „Srce njegova umovanja”, objavljen u „Politici” 27. marta 2023. Lepa je i pažnja koju je autorka posvetila svetski poznatom piscu Antoanu Sent Egziperiju, univerzalno poznatom po svom delu „Mali princ”, obeležavajući na taj način, kao i mnogi u svetu, osam decenija od objavljivanja njegove knjige – prvi put publikovane 6. aprila 1943.
Ne postoje generacije koje nisu s izuzetnim simpatijama i toplinom primile ovu knjigu. Čini se da će Egziperi svojom posebnom filozofijom srca i briljantnim premošćenjima prostora i vremena i svojom poetskom invencijom i stvaralačkim duhom iznova zakoračivati u svaku novu eru, bez obzira na prevlađujuće pravce i tokove, ukuse i uzuse ovog, ili nekog drugog vremena.
Ovom lepom omažu autorke želela bih da dodam da je „Mali princ” dugi niz godina imao posebnu ulogu i u našem književnom životu i na ovim književnim prostorima. Knjiga je prevođena i objavljivana u Crnoj Gori, Hrvatskoj i, naravno, u Srbiji, gde je bila uključena i u program lektire za sedmi razred osnovne škole (1984).
Posebno bih volela da skrenem pažnju na jedno retko izdanje: „Izabrana dela Antoana de Sent Egziperija”, koja su 1981. realizovana u „Narodnoj knjizi” i „Bigzu”. Kuriozitet ove male serije od pet knjiga je u tome što su uz „Malog princa” objavljena i prozna dela ovog autora („Pošta za jug”, „Ratni pilot”, „Noćni let” i „Zemlja ljudi”). Izabrana dela priredila je Mirjana Vukmirović, koja se pojavljuje i kao prevodilac „Malog princa”.
Knjige su objavljene kao komplet, u posebnoj kutiji, a privukle su veliku pažnju. Međutim, izdavaču su neprekidno pristizala pitanja može li se „Mali princ” kupiti i mimo samog kompleta. To nije bila zamisao izdavača, te su u tom pogledu čitaoci bivali uskraćeni za ovakav poseban doživljaj, svakako važan kao podatak o izuzetnom interesovanju za knjigu.
Tokom višegodišnje saradnje s Mirjanom Vukmirović (1938–2015) saznala sam, znatno kasnije, da je njen prevod privlačio neprekidnu pažnju. Činilo se da primeraka knjige nikad nije bilo dovoljno. Bilo je čak i pokušaja da se njen prevod, s neznatnim, grubim izmenama, publikuje kao nova knjiga, što je u tom nelegitimnom slučaju značilo znatan prekrštaj u poštovanju autorskih i prevodilačkih prava, zbog čega se Vukmirovićeva neprekidno lomila oko podnošenja tužbe.
Svakako da je remećenje njenog teksta ne samo prekršaj, već i izuzetan greh. Mirjana Vukmirović važila je, i važi, za posebno suptilnog prevodioca. Uređivala sam i „Dela Marine Cvetajeve 1–3” („Narodna knjiga”, „Srpska književna zadruga”, Beograd, 1990), te mi je njena posvećenost stvaralačkom duhu, stilu i jeziku svakog autora kojim se bavila, posebno poznata. Milica Nikolić (1926–2010), priređivač ovih dela, jedna od naših najboljih esejistkinja, i sama prevodilac, to je dobro znala. O tome svedoče i njene reči zabeležene u esejističkom osvrtu koji je objavila u okviru svojih „Dnevničkih beleški” („Sarajevske sveske”, br. 29/30, februar 2009), da Mirjana Vukmirović „poseduje poseban senzibilitet za glas Drugog”.
I sama pesnik i prozni pisac, Vukmirovićeva je retko objavljivala svoje knjige, što je takođe znak da je ogromnu stvaralačku energiju uložila upravo u svoje prevode, osluškujući „Drugog”, prateći do poslednjih tančina njegov stvaralački glas i leksiku. Prevela je dela impozantnog broja autora, za prevode Bleza Sandrara i Simone Vej dobila je nagradu „Miloš Đurić” za najbolji prevod u Srbiji, 1990, a nagrada za celokupno delo Udruženja književnih prevodilaca dodeljena joj je 2002/2003.
Stoga je ovo prilika da se, uz „Malog princa”, podsetimo i jednog od njegovih najboljih prevodilaca, izuzetnog sluha za „glas Drugog”.
Tanja Kragujević,
pesnikinja, nekadašnji urednik „Narodne knjige”