Bilo je opasno po život zvati se Srbislav
Krajem 1991. i početkom 1992, a potom i tokom svih ratnih godina, pa i kasnije, u Sarajevu je bilo opasno zvati se Nemanja, Dušan, Đorđe, Miloš, Aleksandar, Petar, ili ako je u ličnoj karti upisano neko drugo nesumnjivo srpsko ime. Takva imena muslimani nisu davali svojoj deci, a mahom ni Srbi zbog poznate manjinske mimikrije. Nosili su i jedni i drugi tzv. narodna imena Zoran, Goran, Dragan, Zdravko, Slobodan. Bilo je i tragikomičnih primera da jedan Zoran zvani Zoki, Musliman, prevede ime na arapski Sabahudin, da drugi, takođe Musliman, javno prigovori roditeljima što su njemu i sestri dali ružna imena Zdravko i Zdravka, Jugoslav, iz mešanog braka, svoje „unitarističko” ime skraćuje na Jugo, pa na Ugo. Bila je kod njih i faza nesvrstanih imena Indira, Naser, Moamer, Sirimavo.
Ime Nemanja Muslimane je negativno asociralo na Nemanjiće, vladare srpske BiH, Dušan – na cara Dušana Silnog i najveću srpsku državu, Đorđe – na Karađorđa i Prvi srpski ustanak, Miloš – i na boj na Kosovu polju i na Drugi ustanak, kojim su i Turci i poturice proterani preko Drine, Aleksandar – na dinastiju Karađorđevića, Petar – na poslednjeg kralja i đenerala Dražu i četničku vojsku u otadžbini. A tek imena Srboljub, Srbobran, Srbislav, Srpko bila su bukvalno opasna po život jer su prva tri slova svakog direktno upućivala na Srbiju, Srpsku, Srbe – objekat dugo potiskivane mržnje na svekoliko srpstvo. A rat je bio prilika da se oni koji to „srb” još i „ljube”, „slave” ili „brane”, u ponovljenom pokušaju istrebe u gradu po shemi „pobiti–proterati–pokrstiti”.
Jedan od sarajevskih Srbislava krajem avgusta je posle 30 godina ekshumiran iz bezimene skupne grobnice na groblju Bare na osnovu DNK ćerke, koja je pri identifikaciji oca utvrdila da mu je lobanja razbijena i kosti polomljene. A potom je kovčeg kod Zvornika prebačen na drugu obalu Drine, saradnjom institucija za nestala lica BiH i Srbije.
Pripadnici „Zelenih beretki”, koji su se krajem 1991. neometano razmileli po gradu i uporedo s još jedino regularnom milicijom zaustavljali i legitimisali prolaznike, Srbima su tendenciozno poduže zadržavali papire i uz svako od pitanja „gde stanuješ”, „gde radiš”, „gde si pošao”, zlobno naglašeno ponavljali nepoželjno ime. Muslimani su to odobravali kao pojačanje bezbednosti grada, a ulivalo je nesigurnost i strah Srbima starosedeocima. Pošto su bili zeleno uniformisani, naoružani heklerima, bahati i podržani od nesrpske većine, niko se nije usuđivao da ih upita „ko ste”, „zašto legitimišete”, „kojim pravom i u čije ime”.
Nije ih pitao ni Srbislav onog dana kada su ga odveli „zato što je tobože skrivao oružje”, ili „signalima svećom navodio srpsku artiljeriju s okolnih brda”. Nije bio jedini Srbin koji je pod istom optužbom nestao, porodica više nije bila tu da ga traži, šire familije u Sarajevu nije imao, a komšije i kolege su se ibretile koliko je bilo potajnih „ćetnika”.
Naglasili smo „starosedeoci” jer su u kolektivnom sećanju sarajevskih Srba oživele slične scene iz 1914. i 1941, kad je mahalska alaša na isti način zloslutila mnogo veće zlo, pa su prezimena, pisana ćirilicom na kućnim vratima i poštanskim pretincima, blagovremeno menjali latiničnim ili ih naprosto skidali, te slali decu kod babe i dede u etnički homogeno selo ili kod familije i prijatelja preko Drine. Srbi, koji su u starijem uzrastu pridošli u Sarajevo na školovanje, nisu imali takvo predačko iskustvo niti znali za orijentalni ketman i bosansku tanku liniju između ljubavi i mržnje. Bili su fascinirani otvorenošću grada i komunikativnošću građana (mešovit sastav, a ista jela, ista pića, iste pesme i vicevi), pa su onda u njemu i ostali, najpre lično, a onda i porodično, uvereni da su našli svoje mesto pod suncem.
Srbislav Popović je bio idealnotipski primer žrtve „Zelenih beretki”. Imao je ime koje se po nivou rizika moglo porediti jedino sa Srboljub i Srbobran, koje su Srbi rijetko davali djeci u Sarajevu, baš kao i u Zagrebu, a Muslimani i Hrvati - nikad. Ni prezime Popović, izvedeno iz riječi pop, nije mu bili dobra preporuka. To prezime je kod Srba bilo često, ali kod Muslimana nije postojalo. Kako je na Mašinski fakultet u Sarajevu Srbislav stigao iz Prokuplja, vjerovatno je, da belaj bude veći, govorio ekavski i pisao ćirilicom. Vratili su ga u Prokuplje, baš onako kao što su krišom planirali: „Ostavićemo samo gradske Srbe stare Sarajlije sa kojima smo navikli da živimo”. Postigli su i više: otišli su i takvi jer više nisu mogli s njima da žive.
Pošto je ženu i decu ispratio sa aerodroma Butmir, uz ohrabrenje da je „na poslu sa svima dobar, a da se u komšiluku nikom nije zamerio”, ostao je u Sarajevu sam. Za razliku od najužeg centra, gde su bile starije i manje stambene zgrade, ljudi su se bar iz viđenja prepoznavali. Srbislav je, međutim, stanovao u Dobrinji, u soliterima, gde su se susedi malo poznavali, i radio u „Energoinvestu”, gde se hiljade zaposlenih inženjera nisu ni viđali. Elem, sve gore od goreg po Srbislava, pa je jednog dana 1992. nepovratno odveden u logor „Sunce”, koji je držao za Srbe zloglasni Juka, kome su Muslimani pevali i njegove slike lepili na auto-haube.
Ti „spontano samoorganizovani branitelji grada”, integrisani u Armiju BiH, bili su predratni žestoki momci, izbacivači iz kafana, uterivači dugova, dileri droge, šverceri, lopovi, siledžije i ubice, činili su „rezervni sastav vojne i civilne policije”. Operativno ih je vodio Emin Švrakić, ovlašćeni serviser televizora „blaupunkt” s firmom na Baščaršiji, čiji je sin formirao i danas aktivne medije, najprije radio, a potom i TV Hajat. Hajat je zapamćen po ponoćnoj ratnoj kontakt-emisiji u kojoj su na pitanje voditeljke šta bi Muslimani trebalo da urade sa Srbima u gradu posle, ispostaviće se u Hagu, insceniranog zločina na pijaci Markale. Najviše glasova dobio je predlog jednog od slušalaca da „svaki Musliman zakolje Srbina koji mu je najbliže pod rukom”. Srbi su to slušali.
Politički komesar „Zelenih beretki” bio je Omer Behmen, najekstremniji Mladi musliman u „robijaškoj halki”, s najviše zatvorskog staža u više sudskih procesa i podnošenja najvećih iskušenja za islam, šef za specijalne operacije SDA, vakuf-efendija (zadužen za sve nekretnine IZ), direktor SDA, ambasador BiH u Teheranu. Iza svega i iznad svega bio je Alija, koji je glavne „crne bisere” Juku, Cacu, Ćelu i sl. pred kamerama zvanično primao i odlikovao i nikad nije javno osudio njihovo nasilje nad Srbima koji su ostali u Sarajevu i delili ratne nedaće s komšijama. Srbislav je bio jedan od njih, i veru u mit o bosanskom komšiluku platio životom.
Na identifikaciju posmrtnih ostataka došla je Srbislavljeva ćerka i dobila šturo objašnjenje da ga je uhapsila ABiH i da je posle bio angažovan na kopanju tunela ispod aerodroma, gde je nastradao. „Pominjali su”, kaže ona, „i neku Sandžačku grupu, koja je navodno odavno procesuirana, kao i anonimnog pojedinca koji se suđen, ali u nedostatku dokaza...” Moguće je da, odrasla u Srbiji, nije dešifrovala bošnjačke marifetluke: pohapšene Srbe, ako ih nisu odmah likvidirali ili nasmrt prebili, slali su na kopanje rovova na liniji fronta oko Sarajeva, da bi tamo kao živi štit poginuli „od svojih”. Kad spominju i „Sandžačku grupu”, to je aluzija da su ubice došle iz Raške u Srbiji i da su srbijanski, a ne domaći muslimanski kadrovi. Propustili su najveće licemerje da je Srbislav nastradao dobrovoljno kopajući tunel i uz kovčeg porodici uručili priznanje za njegov doprinos oslobođenju multi-kulti Sarajeva od srpskih okupatora.
Supruga nije izdržala 30 godina neizvesnog traganja za mužem i od tuge je preminula u 50. godini, te nije dočekala sreću da sazna da joj je muž mrtav i da može da ga oplače na grobu, zapali mu sveću i zakaže sastanak na onom boljem svetu. Deca su nastavila i konačno uspela, ćerka je i po zemnim ostacima pokojnog oca utvrdila nasilnu smrt i zajedno s bratom će pokrenuti sudski proces. Ali koliko će tek biti potrebno za taj sledeći korak, njima ili deci dece? Jer sarajevsko pravosuđe je prema Srbima još gore od haškog. U Turskoj „na lečenju” izgubio se trag osuđenom, pa odbeglom Sakibu Mahmuljanu, komandantu mudžahedina koji su srpskim zarobljenicima u Vozući fikarili glave. O Naseru Oriću tamo, evo, snimaju i film. „Pusto Tursko” se vraća na krilima NATO-a i nedovršenih poslova SAD.
Popovići, Srbislavljeva žena i deca uzor su upornog, strpljivog i nesavladivog srpskog otpora, koji se vodi i imenima, ne samo republike, gradova, ulica, nego i ličnim.
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista