U bun­ke­ri­ma se još ču­va vi­no

Vasilije Filipović

28. 06. 2025. 14:33

Припадник ­швајцарске­ цивилне­ заштите­ поставља­ спаваоницу ­у ­склоништу (Фото EPA/Francesca Agosta)

Or­ga­ni­za­ci­ja za is­tra­ži­va­nje jav­nog mnje­nja „Ga­lup” is­pi­ta­la je pro­šle go­di­ne gra­đa­ne 45 ze­ma­lja da li su volj­ni da se la­te oruž­ja u slu­ča­ju ra­ta. Če­ti­ri od pet ze­ma­lja s naj­ma­nje volj­nih bo­ra­ca na­la­ze se na Sta­rom kon­ti­nen­tu, a po­seb­no se is­ti­če Ita­li­ja, gde je sa­mo 14 od­sto is­pi­ta­ni­ka re­klo da bi bi­lo sprem­no da se su­prot­sta­vi stra­nom ne­pri­ja­te­lju. Ze­mlje ko­je su vi­še od hi­lja­du ki­lo­me­ta­ra uda­lje­ne od ukra­jin­skog fron­ta mo­žda i ne ose­ća­ju „le­de­ni dah Kre­mlja”. Ali čak i u Polj­skoj, ko­ja se gra­ni­či s Ukra­ji­nom i s ru­skom eks­kla­vom Ka­li­njin­gra­dom, ma­nje od po­lo­vi­ne is­pi­ta­nih re­klo je da bi uče­stvo­va­lo u od­bra­ni ze­mlje. U dru­goj an­ke­ti spro­ve­de­noj pre po­čet­ka ra­ta, 23 od­sto li­tvan­skih mu­ška­ra­ca iz­ja­vi­lo je da bi ra­di­je po­be­glo u ino­stran­stvo ne­go bra­ni­lo do­mo­vi­nu. Kad se od gra­đa­na tra­ži da sta­nu u red za od­bra­nu – od­go­vor Evro­pe je uglav­nom rav­no­du­šno sle­ga­nje ra­me­ni­ma.

Iako su evrop­ske vla­de na ovo­ne­delj­nom sa­mi­tu NA­TO-a u Ha­gu po­tvr­di­le sprem­nost da u na­red­noj de­ce­ni­ji po­ve­ća­ju ula­ga­nje u od­bra­nu, jed­na­ko bit­na stav­ka u slu­ča­ju po­ten­ci­jal­nog ra­ta, s ob­zi­rom na mo­ti­va­ci­ju sta­nov­ni­štva, je­ste to što se ze­mlje već pri­pre­ma­ju za nje­ga i iz­grad­njom bun­ke­ra kao za­šti­te od mo­gu­ćeg nu­kle­ar­nog uda­ra. U ja­nu­a­ru je Nor­ve­ška po­no­vo uve­la za­kon još iz do­ba hlad­nog ra­ta, ko­jim se na­la­že da svi no­vi stam­be­ni objek­ti mo­ra­ju da ima­ju pro­tiv­va­zdu­šna sklo­ni­šta. U Ne­mač­koj, ko­ja je ne­dav­no do­ne­la re­vo­lu­ci­o­nar­ni za­kon o ula­ga­nju mi­li­jar­di evra u voj­sku, pi­ta­nje grad­nje bun­ke­ra za ci­vi­le po­no­vo je pred­met jav­ne ras­pra­ve. Evrop­ska uni­ja je u mar­tu ob­ja­vi­la pre­po­ru­ke gra­đa­ni­ma da uvek ima­ju pri ru­ci za­li­he do­volj­ne za 72 sa­ta pre­ži­vlja­va­nja.

Me­đu­tim, od evrop­skih dr­ža­va je­di­no Švaj­car­ska ima u sklo­ni­šti­ma do­volj­no me­sta za sve: na sko­ro de­vet mi­li­o­na sta­nov­ni­ka do­la­zi vi­še od 370.000 bun­ke­ra, di­zaj­ni­ra­nih ta­ko da ci­vi­le za­šti­te pod ze­mljom od ne­ko­li­ko sa­ti do naj­vi­še dve ne­de­lje. Si­ste­mi za ven­ti­la­ci­ju ima­ju vek tra­ja­nja od oko 40 go­di­na i ne­u­tra­li­šu efek­te ra­di­ja­ci­je, nu­kle­ar­ne kon­ta­mi­na­ci­je, kao i he­mij­skog i bi­o­lo­škog oruž­ja. U ovoj ze­mlji od 1963. go­di­ne na sna­zi je za­kon po ko­jem sva­ki obje­kat mo­ra da ima i pro­stor ko­ji mo­že da po­slu­ži kao sklo­ni­šte, dok su ret­ki kri­ti­ča­ri tog prav­nog ak­ta ta­da ozna­ča­va­ni kao sim­pa­ti­ze­ri Ru­sa i ko­mu­ni­sta.

Ipak, u mir­no­dop­sko vre­me, ve­ći­na Švaj­ca­ra­ca ko­ri­sti ih kao vin­ske po­dru­me, osta­ve ili sa­u­ne. To­kom de­ve­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka, kad su se ten­zi­je hlad­nog ra­ta sma­nji­le, bun­ke­ri su čak slu­ži­li i kao te­re­ni za pej­ntbol, pro­sto­ri­je za pro­be ben­do­va ili kao dru­štve­ni cen­tri. Švaj­car­ci ima­ju i dru­gi tip bun­ke­ra – ko­mand­na me­sta za ci­vil­nu za­šti­tu i hit­ne slu­žbe ko­je upra­vlja­ju ope­ra­ci­ja­ma. Oni su di­zaj­ni­ra­ni za du­ži bo­ra­vak i opre­mlje­ni su tu­še­vi­ma, mi­ni-ku­hi­nja­ma i in­ter­net-ve­zom. Ali, po­sled­njih go­di­na i ova me­sta ko­ri­šće­na su kao pri­vre­me­ni sme­štaj za iz­be­gli­ce, tra­ži­o­ce azi­la i bes­kuć­ni­ke.

Me­đu­tim, ni ta­mo ne funk­ci­o­ni­še sve baš kao „švaj­car­ski sat”. Pri­li­kom iz­grad­nje tu­ne­la Zo­nen­berg kod Lu­cer­na, taj obje­kat je do­dat­no opre­mljen da po­slu­ži kao sklo­ni­šte za čak 20.000 lju­di. To je naj­ve­će sklo­ni­šte na sve­tu, ko­je ima čak i za­tvor. Me­đu­tim, to­kom pr­ve i je­di­ne ve­žbe ko­ja je tre­ba­lo da po­ka­že funk­ci­o­nal­nost objek­ta po­ja­vio se niz pro­ble­ma. Pro­ces za­tva­ra­nja vra­ta de­be­lih me­tar i po i te­ških 350 to­na tra­jao je sa­ti­ma. Na kra­ju, ula­zi su za­dih­to­va­ni tek po­sle pu­na 24 ča­sa. Za raz­me­šta­nje 20.000 kre­ve­ta bi­la su po­treb­na tri da­na, a pri pri­je­mu oso­ba sa spi­ska za sme­štaj u sklo­ni­štu stva­ra­la se ve­li­ka gu­žva. Zbog to­ga je ka­pa­ci­tet sma­njen na 17.000 oso­ba.

Po­sta­vlja se pi­ta­nje i mo­že li se pre­ži­ve­ti nu­kle­ar­ni rat, od­no­sno čak i da se svi Švaj­car­ci sme­ste u sklo­ni­šta, šta će bi­ti ka­da iza­đu. Pre­ma pi­sa­nju „Gar­di­ja­na” , efi­ka­snost bun­ke­ra za­vi­si od vr­ste i raz­me­ra kri­ze. Naj­go­ri deo ra­di­o­ak­tiv­nog ot­pa­da po­sle atom­ske bom­be obič­no ne­sta­je za ne­ko­li­ko da­na ili ne­de­lja – da­kle u okvi­ru pred­vi­đe­nog tra­ja­nja bo­rav­ka – i ta­da je sma­nje­nje iz­lo­že­no­sti zra­če­nju za­i­sta pre­sud­no za pre­ži­vlja­va­nje. Na­su­prot to­me, ra­di­ja­ci­ja na­lik onoj na­kon ha­va­ri­je u nu­kle­ar­noj elek­tra­ni u Čer­no­bi­lju 1986. mo­že uči­ni­ti ce­lu oko­li­nu ne­na­se­lji­vom na sto­ti­ne go­di­na.

Ali skep­ti­ci­zam la­ko bu­ja i pod ze­mljom. Ka­ko će se ve­li­ke gru­pe ne­po­zna­tih lju­di, pod ogrom­nim psi­ho­lo­škim stre­som, me­đu­sob­no sla­ga­ti bo­ra­ve­ći da­ni­ma u sku­če­nim be­ton­skim će­li­ja­ma? Šta je s put­ni­ci­ma ko­ji se za­tek­nu da­le­ko od svo­jih do­de­lje­nih sklo­ni­šta ka­da kri­za iz­bi­je? Mo­gu li pa­ci­jen­ti i sta­ri­je oso­be da bu­du efi­ka­sno pre­ba­če­ni do bun­ke­ra po­seb­no iz­gra­đe­nih za njih? I dok će ven­ti­la­ci­o­ni si­ste­mi za­šti­ti­ti ci­vi­le od zra­če­nja, ra­di­o­ak­tiv­nog pa­da ili he­mij­skog oruž­ja, ipak ni­je­dan bun­ker ne mo­že da iz­dr­ži di­rek­tan udar nu­kle­ar­ne bom­be na nje­ga.

S dru­ge stra­ne, švaj­car­ska pri­vr­že­nost uni­ver­zal­noj ci­vil­noj za­šti­ti i da­lje je upe­ča­tlji­va.

„Bun­ke­ri su jed­no­stav­no sa­stav­ni deo švaj­car­skog iden­ti­te­ta”, tvr­di Gi­jom Ver­gen, za­me­nik še­fa slu­žbe za ci­vil­nu za­šti­tu i voj­na pi­ta­nja u kan­to­nu Že­ne­va, či­ji je po­sao da obez­be­di da sklo­ni­šta bu­du iz­gra­đe­na u skla­du s pro­pi­si­ma i pu­nim ka­pa­ci­te­tom na te­ri­to­ri­ji ko­jom upra­vlja. To je Švaj­car­ci­ma ure­za­no u DNK, za­klju­čio je on.