Zloupotreba duhovnih vrednosti

10. 10. 2025. 08:28

Свети Сава, фреска из манастира Милешева (Фото: „Википедија”)

Srpsko duhovno biće, bar za poznati deo naše istorije ima podosta neprolaznih i teško dostižnih velikana, kao što su Sveti Sava i Sveti knez Lazar, a u bližem nam vremenu Njegoš, Andrić, patrijarh Pavle i drugi. Preterano i po svaku cenu bavljenje životom i delom ovakvih gromada, svedoci smo, može polako i udaljavati od uvek proklamovane namere „novog osvetljavanja i spoznanja”. Nedobronamerni i ispolitizovani pokušaji neće „otkriti nove istine”, već će se truditi da izvrnu i revidiraju one stare iz nekog višeg interesa. Perfidniju štetu i povređivanje božanstvene dostojnosti osvedočenih velikana danas čini i činiće podosta onih koji su spremni „da pišu o poznatima da bi i sami postali poznati”. Neki su talentovani i imaju znanja, ali potreba taštine i koristoljublja odvodi ih da „otkrivaju i što se nema otkriti”, tj. da sugestivno izmišljaju, jer fikcija u umetnosti, iako izrasta iz činjenica, može ih sasvim nadigrati i egzistirati za sebe. Bilo je pokušaja nekih vrlo poznatih pisaca da prave izmaštane „susrete” s Andrićem, Teslom, Svetim knezom Lazarom... Svesno pravljenje mita i kulta određene istorijske veličine, može udaljiti od realnih činjenica i polazišta. Još za vreme stolovanja despota Stefana Lazarevića, Srpska crkva je za verni narod napisala desetine priča i glorifikovala Nebesko carstvo njegovog znamenitog oca. A tek kasnije, da li se može i pobrojati šta su rodoljublje, narodna i umetnička epika „doskribali o svjatom knjazu”?

Tolike „analize” i Njegoša, da bi se još nešto nerečeno i nepoznato pridodalo njegovoj neverovatnoj kosmogoniji i tajnoviđu, a po narodnoj „opevano – nikad opričano”, postaje apsurd na kojem će još neki pisac, pesnik, teoretičar... „svijetlog porijekla”, pre svega sebi dopisati neki lovor, nagradu i uzvišenost. Slično se dešava i s genijalnim Teslom, čiji se mistični život i delo toliko eksploatišu i (zlo)upotrebljavaju, da se proizvodi dodatna mistika, ali i profit i slava njenim autorima. Ne tako davno u prošlom veku, neki su se proslavili tvrdeći da je kroz Mona Lizu veliki Leonardo da Vinči i bukvalno naslikao sebe.

Zapad je zarad imperijalističkog prestiža u svemu i profita prvi prihvatao prevrate i revolucije, ne samo u društvu, već i znanju, duhovnosti, umetnosti, kulturi... I nametao ih je „zaostalom ostatku sveta” kao bogomdani civilizacijski napredak. Znamo kako je nesrećni Vorhol, praveći kopi-pejst varijante popularnih živih brendova, proklamovan u pop-art, a nedugo posle njega koji je prorokovao da će „svi praviti umetnost”, njom su proglašeni i performansi, instalacije, koncepti... Ne može se nekim vrhunskim „majstorima poruke” u toj vrsti kreativnosti odreći privid umetnosti, ali iza takvih se pojavljuje čitava armija taštih zanesenjaka željnih slave i bogatstva po svaku cenu, koji će se nametati kroz sumnjivi i bezvredni elitizam. Istinskim prometejima Bog daruje vatru kreacije. Oni mu je ne otimaju (to i svi velikani duha potvrđuju). Oni drugi mogu otimati nešto samo od lažnih bogova, da bi i sami to postali na Zemlji. Problem je kad „nova otkrivanja” nude oni kreacionisti, koji ili ne poznaju (priznaju) Boga kao najvećeg Kreatora i Umetnika i da samo što On stvori, sve može biti umetnost, ili ga olako i sebično vide kao pukog podržatelja njihove „inovativnosti”. U ovo vreme razbijanja srpskog duhovnog bića i stvarne istorije od strane luciferovski napredujućeg Zapada, naše kvazielite u svim sferama duha i znanja, zaklanjajući se iza nabrojanih velikana, samo mu pripomažu u zlim namerama. Dok tonemo u haos i dezorijentisanost, neki se samoproglašavaju novim Njegošima, Andrićima..., a u politici i demokratiji i svaki sokak dobija velikog političara i revolucionara, „kadrog” da vodi narod.

Ludi Herostrat svojevremeno je zapalio Artemidin hram u Efesu, jedno od tada sedam svetskih čuda, i postao modus svim takvim budućima. Kao što je i rodoljubivi Filipides od Maratona do Atine pretrčao da bi objavio vest o pobedi i umro, ponovljivost sličnog dela može biti samo „po uzoru” i bez kalkulacija. Ovih dana kad jedan deo našeg naroda kani na silu da uzme vlast i tako jakobinski, u duhu Bastilje i institucionalno već nametnuti nam lažni elitizam podržavi, na društvenim mrežama nas zasipa i bogougodnim citatima našeg blagočestivog patrijarha Pavla. Neznanje, drskost ili smišljena zamena teza, svejedno, tek takvi „revolucionari” se ni slovom ne mogu zaklanjati iza mirotvornog i bratoljubnog „budimo ljudi”. Kao što se mnogi iz najsebičnijih poriva otimaju o „prah Lazara, Njegoša, Tesle, Andrića...”, i ovo je samo još jedna velika zloupotreba potvrđenog srpskog sveca.

Miša Lazar,

pisac, član UKS i Srpske duhovne akademije, Beograd