Gde prestaje tržište, tamo počinje država

Politika onlajn

04. 04. 2026. 15:00

Du­go se ve­ro­va­lo da će tr­ži­šte, ako mu se osta­vi do­volj­no pro­sto­ra, sa­mo pro­na­ći rav­no­te­žu i obez­be­di­ti sta­bi­lan rast. Glo­ba­li­za­ci­ja je do­dat­no učvr­sti­la to uve­re­nje – či­ni­lo se da se gra­ni­ce bri­šu, da ro­ba, ka­pi­tal i teh­no­lo­gi­je cir­ku­li­šu bez ve­ćih pre­pre­ka i da kon­ku­ren­ci­ja sa­ma po se­bi re­ša­va ve­ći­nu pro­ble­ma. Po­sled­nje ve­li­ke kri­ze po­ka­za­le su gra­ni­ce ta­kvog mo­de­la – i po­no­vo u pr­vi plan vra­ti­le ulo­gu dr­ža­ve. U jed­nom pe­ri­o­du, ta­kav pri­stup je da­vao re­zul­ta­te. Me­đu­tim, po­sled­nje go­di­ne su po­ka­za­le da stva­ri ni­su ta­ko jed­no­stav­ne. Pan­de­mi­ja, ener­get­ska kri­za i po­re­me­ća­ji u glo­bal­nim lan­ci­ma snab­de­va­nja otvo­ri­li su pi­ta­nje ko­je vi­še ni­je te­o­rij­sko: šta se de­ša­va ka­da glo­bal­ni si­stem pre­sta­ne da funk­ci­o­ni­še ka­ko je za­mi­šlje­no?

Ta­da se po­ka­zu­je ono što se če­sto za­ne­ma­ru­je – da sva­ka dr­ža­va, u tre­nut­ku ozbilj­ne kri­ze, osta­je oslo­nje­na pre sve­ga na sop­stve­ne ka­pa­ci­te­te. U tim okol­no­sti­ma ulo­ga dr­ža­ve do­bi­ja dru­ga­či­ji zna­čaj: ona vi­še ni­je sa­mo re­gu­la­tor, već fak­tor ko­ji obez­be­đu­je sta­bil­nost i kon­ti­nu­i­tet funk­ci­o­ni­sa­nja eko­no­mi­je. Za­to se da­nas po­no­vo go­vo­ri o eko­nom­skom pa­tri­o­ti­zmu. Ne kao o ide­o­lo­škom slo­ga­nu, već kao o prak­tič­nom pri­stu­pu ko­ji pod­ra­zu­me­va da dr­ža­va ja­sno pre­po­zna­je svo­je in­te­re­se i ak­tiv­no ra­di na nji­ho­voj za­šti­ti i raz­vo­ju.

Do­volj­no je po­gle­da­ti šta ra­de naj­ve­će eko­no­mi­je. Sje­di­nje­ne Ame­rič­ke Dr­ža­ve ula­žu ve­li­ka sred­stva u raz­voj i za­šti­tu sop­stve­ne in­du­stri­je i teh­no­lo­gi­je, Evrop­ska uni­ja sve otvo­re­ni­je go­vo­ri o po­tre­bi da oču­va pro­iz­vod­nju i ključ­ne sek­to­re, dok Ki­na već du­go vo­di po­li­ti­ku u ko­joj dr­ža­va ima cen­tral­nu ulo­gu u eko­nom­skom raz­vo­ju. Za­jed­nič­ko im je to što otvo­re­nost pre­ma sve­tu ne zna­či od­u­sta­ja­nje od sop­stve­nih in­te­re­sa. Upra­vo kroz ta­kve pro­me­ne vi­di se ka­ko se ulo­ga dr­ža­ve po­no­vo re­de­fi­ni­še. U pri­log to­me go­vo­re i ak­tu­el­ni pro­ce­si – od ogra­ni­če­nja iz­vo­za ener­ge­na­ta i hra­ne do sve otvo­re­ni­je bor­be za kon­tro­lu ključ­nih si­ro­vi­na i teh­no­lo­gi­ja. U ta­kvom okru­že­nju tr­ži­šte vi­še ni­je ne­u­tra­lan pro­stor, već po­lje u ko­me dr­ža­ve ak­tiv­no šti­te sop­stve­ne po­zi­ci­je i du­go­roč­ne in­te­re­se.

U ta­kvim okol­no­sti­ma po­sta­je ja­sni­je ka­ko tr­ži­šte za­i­sta funk­ci­o­ni­še. Is­ku­stvo po­sled­njih go­di­na ja­sno go­vo­ri da pot­pu­no pre­pu­šta­nje tr­ži­šnim pra­vi­li­ma ne vo­di uvek ve­ćoj kon­ku­ren­ci­ji. Na­pro­tiv, u po­je­di­nim sek­to­ri­ma do­la­zi do kon­cen­tra­ci­je mo­ći u ru­ka­ma ve­li­kih si­ste­ma ko­ji ima­ju ka­pa­ci­tet da uti­ču na ce­ne i uslo­ve po­slo­va­nja. U ta­kvim okol­no­sti­ma po­sta­vlja se su­štin­sko pi­ta­nje – ko šti­ti jav­ni in­te­res? Od­go­vor je ja­san – dr­ža­va. Ne kao pro­tiv­nik tr­ži­šta, već kao nje­gov ko­rek­tiv, onaj ko­ji po­sta­vlja okvir i obez­be­đu­je sta­bil­nost.

Isto­vre­me­no, po­sta­lo je ja­sno da eko­no­mi­ja vi­še ni­je sa­mo pi­ta­nje ra­sta – već pi­ta­nje su­ve­re­ni­te­ta. Dr­ža­va ko­ja ima kon­tro­lu nad ener­gi­jom, hra­nom i ključ­nim in­du­stri­ja­ma ima i ve­ći pro­stor za sa­mo­stal­no do­no­še­nje od­lu­ka. Is­ku­stva iz pret­hod­nih go­di­na to po­tvr­đu­ju i u prak­si. To­kom pan­de­mi­je i ka­sni­je ener­get­ske kri­ze, ulo­ga dr­ža­ve bi­la je pre­sud­na za oču­va­nje sta­bil­no­sti snab­de­va­nja i funk­ci­o­ni­sa­nja tr­ži­šta. U uslo­vi­ma ka­da su glo­bal­ni to­ko­vi bi­li ozbilj­no po­re­me­će­ni, Sr­bi­ja je us­pe­la da oču­va sta­bil­nost i iz­beg­ne ve­će po­re­me­ća­je ko­ji su u isto vre­me po­ga­đa­li i mno­go raz­vi­je­ni­je eko­no­mi­je. To ja­sno po­ka­zu­je da u kri­znim okol­no­sti­ma sta­bil­nost ne obez­be­đu­je tr­ži­šte – već dr­ža­va.

To se ja­sno vi­de­lo i na kon­kret­nim pri­me­ri­ma. To­kom pan­de­mi­je, u tre­nut­ku ka­da su se i mno­go raz­vi­je­ni­je dr­ža­ve su­o­ča­va­le sa ne­do­stat­kom vak­ci­na, re­spi­ra­to­ra i me­di­cin­ske opre­me, Sr­bi­ja je us­pe­la da obez­be­di kon­ti­nu­i­tet snab­de­va­nja i sta­bil­no funk­ci­o­ni­sa­nje zdrav­stve­nog si­ste­ma. Upra­vo ta­da se po­ka­za­lo ko­li­ko je va­žno ima­ti ka­pa­ci­tet dr­ža­ve da re­a­gu­je br­zo i sa­mo­stal­no. Slič­na lo­gi­ka po­ka­za­la se i u ener­get­skom sek­to­ru. U uslo­vi­ma sank­ci­ja, po­re­me­ća­ja na tr­ži­štu i ne­iz­ve­sno­sti oko po­slo­va­nja „Naft­ne in­du­stri­je Sr­bi­je”, dr­ža­va je us­pe­la da oču­va sta­bil­nost snab­de­va­nja i iz­beg­ne si­tu­a­ci­je ko­je su u re­gi­o­nu če­sto vo­di­le ka ne­sta­ši­ca­ma ili na­glim sko­ko­vi­ma ce­na. U tre­nut­ku ka­da su mno­ge evrop­ske ze­mlje uvo­di­le re­strik­ci­je ili be­le­ži­le zna­čaj­ne po­re­me­ća­je, Sr­bi­ja je us­pe­la da za­dr­ži kon­ti­nu­i­tet snab­de­va­nja i re­la­tiv­nu sta­bil­nost ce­na, či­me je spre­čen do­mi­no-efe­kat po­sku­plje­nja u ce­loj eko­no­mi­ji.

Upra­vo u ta­kvim si­tu­a­ci­ja­ma vi­di se raz­li­ka iz­me­đu si­ste­ma ko­ji se osla­nja is­klju­či­vo na tr­ži­šte i si­ste­ma u ko­me dr­ža­va ima ka­pa­ci­tet da re­a­gu­je. Sta­bil­nost snab­de­va­nja i kon­tro­la ključ­nih ce­na ni­su re­zul­tat okol­no­sti, već re­zul­tat po­li­ti­ke ko­ja u kri­znim tre­nu­ci­ma pre­u­zi­ma od­go­vor­nost. U pret­hod­nom pe­ri­o­du Sr­bi­ja je na­pra­vi­la i vi­dljiv eko­nom­ski is­ko­rak. Pri­vu­če­ne in­ve­sti­ci­je, raz­voj in­du­strij­skih zo­na i rast iz­vo­za do­pri­ne­li su ja­ča­nju eko­nom­skog po­ten­ci­ja­la ze­mlje. Za­to je va­žno da ta­kav mo­del bu­de pra­ćen ja­snim du­go­roč­nim pla­nom i ak­tiv­nom ulo­gom dr­ža­ve.

Otvo­re­nost, sa­ma po se­bi, ni­je stra­te­gi­ja. Ona je alat ko­ji mo­ra ima­ti ja­san cilj. Za­to se da­nas po­sta­vlja pi­ta­nje da­ljeg raz­vo­ja: šta Sr­bi­ja že­li da pro­iz­vo­di, gde že­li da gra­di svo­ju kon­ku­rent­nost i na ko­jim sek­to­ri­ma že­li da za­sni­va sta­bil­nost u na­red­nim de­ce­ni­ja­ma. Od­go­vor na ta pi­ta­nja pod­ra­zu­me­va ak­tiv­ni­ju ulo­gu dr­ža­ve – ne kao pre­pre­ke tr­ži­štu, već kao nje­go­vog usme­ri­va­ča. To zna­či po­dr­šku onim sek­to­ri­ma ko­ji ima­ju du­go­roč­ni po­ten­ci­jal, za­šti­tu do­ma­će pro­iz­vod­nje ta­mo gde je to po­treb­no i od­go­vor­no upra­vlja­nje re­sur­si­ma ko­ji su od stra­te­škog zna­ča­ja.

U sa­vre­me­nim uslo­vi­ma to pod­ra­zu­me­va i pra­će­nje glo­bal­nih teh­no­lo­ških to­ko­va – od raz­vo­ja ve­štač­ke in­te­li­gen­ci­je do di­gi­tal­ne tran­sfor­ma­ci­je in­du­stri­je – jer eko­nom­ska kon­ku­rent­nost vi­še ne za­vi­si sa­mo od re­sur­sa, već i od spo­sob­no­sti dr­ža­ve da pra­ti i usme­ra­va no­ve raz­voj­ne prav­ce. U sa­vre­me­noj eko­no­mi­ji te­ško da po­sto­ji pro­stor ko­ji osta­je pra­zan. Upra­vo za­to je va­žno da dr­ža­va kon­ti­nu­i­ra­no de­fi­ni­še i šti­ti sop­stve­ne in­te­re­se, ka­ko bi obez­be­di­la sta­bil­nost i du­go­ro­čan raz­voj. Za­to eko­nom­ski pa­tri­o­ti­zam da­nas ni­je pi­ta­nje ide­o­lo­gi­je, već pi­ta­nje od­go­vor­ne po­li­ti­ke – od­go­vor na svet u ko­me su se gra­ni­ce tr­ži­šta ja­sno po­ka­za­le. Jer dr­ža­va ko­ja ne vo­di svo­ju eko­no­mi­ju – pre­pu­šta i svo­ju bu­duć­nost dru­gi­ma.

*Sa­vet­nik pot­pred­sed­ni­ka Vla­de, član Pred­sed­ni­štva SPS-a