Ulica srpskog poraza

Potomci su jezikom stariji od svojih predaka. Jezik – prirodom, razvitkom, tvoračkom snagom, celokupnim svojim postojanjem – posmatran u određenom trenutku ili kroz vreme, na svom sintagmatsko-paradigmatskom nivou, priziva prošli, osmišljava sadašnji i naslućuje budući vremenski kontekst. Nama su stari naši, majke i očevi, ostavili na dar, kako bi mudra Isidora Sekulić rekla, "razgranati, plemeniti, snažni narodni jezik". Na njegovim osnovama stvoren je književni jezik, odnegovana izuzetna narodna i umetnička književnost.

" Beseda u ustima bezumnog je kao trn u rukama pijanog", kaže se u "Pričama Solomonovim". Neprocenjivo svoje nacionalno blago, milozvučni jezik svoj, Srbi su prineli na oltar jugoslovenskog zajedništva. Od Srba tri vere, a jednog jezika – stvorena su četiri naroda i tri jezika. Kako? Odstupanjem od naučne istine i krivotvorenjem slike o srpskom narodu i njegovom jeziku. Doktrina serbokroatistike u ustima bezumnih srpskih i pritvornih hrvatskih lingvista postala je onaj otrovni trn rasrbljavanja i seobe Srba po verskoj osnovi u druge narode.

Izgon iz jezika

Izgon Srba iz srpskog jezika traje, međutim, i dalje. Centralna uloga, još je Aristotel tvrdio, pripada čovekovoj jezičkoumnoj moći. Pri razmatranju jezika kao instrumenta kulture, mišljenja i funkcionalnog društvenog mehanizma, ne smeju se zanemariti ni pitanja filozofije života.

"Ja sam ovde želeo da čujem",  piše Vuk Stef. Karadžić jednom prilikom sa Cetinja, "kako naš narod po ovim krajevima govori i da vidim kako živi". Tako je i danas: kakav mu je jezik – tako srpski narod i živi. Taj narod, kao nijedan drugi u Evropi, progone sa njegovih državno-nacionalnih i jezičkih teritorija. To čine silom oružja, predvođeni, kako bi Erazmo Roterdamski rekao, "sofističkom žgadijom". Ali, u svemu, ima i naše krivice.

Pitali šumu, kaže se u jednoj srpskoj narodnoj pitalici: – Ko te osakatio? – a ona odgovorila: – Sekira kojoj sam ja pozajmila držalje!

I našom nebrigom, jezik je isteran iz vlastite kuće. Naspram palate "Albanije" nalazio se, recimo, nekad restoran "Dušanov grad". U njemu su, između ostalog, u duborezu bili ispisani epski stihovi o slavljenju slave srpskog cara Stjepana. Sada je tu Automat club "Moulin Rouge". Preko puta, u Kolarčevoj, bila je "Šumadija", kasnije "Pivnica" i riblji restoran "Zlatna lađa", a sada je tu pab. Ne mare vlasnici za ustavnu odredbu o službenoj upotrebi jezika i pisma, umesto "Starog grada" istaknuto je Pub "Old Town".

Tek kad se namernik Knez Mihailovom zaputi prema Kalemegdanu shvati alegoričnu poruku pitalice o šumi, sekiri i držaljama. Šetam sa slikarem Savom Rakočevićem koji leta provodi u Beogradu, a zime u Čikagu. Gledamo izloge i natpise. Slikar se pita da li je u Srbiji.

Gde je nekad bio "Beogradski izlog", na Trgu republike, piše "Belgrade Window". Da ko od nas ima neudobnu obuću, kad bi hteo da svrati u prodavnicu, morao bi da uđe u "Office shoes" i to nadomak spomenika knezu Mihailu i omiljenog sastajališta "Kod konja". Umesto da Srbi piju kafu "Kod Kneza", izvršena je supstitucija vladara konjem. Srbima je važniji konj od vladara koga su krasili, prema Slobodanu Jovanoviću, patriotizam, moralna otmenost i gospodska gordost i koji je, uprkos birokratskom despotizmu, maštajući o velikom oslobodatilačkom ratu i konačnom narodnom ujedinjenju, stvarao srpsku oružanu silu i povratio gradove.

"Zuji, zveči, zvoni, zvuči,/ Šumi, grmi, tutnji, huči – To je jezik roda moga" – pevao je Petar Preradović, srpski pesnik koga Hrvati svojataju. Jezik roda našega potisnut je i u Knez Mihailovoj i šire. Mnogi su se zalagali da jezik treba čistiti od tuđih reči, ali ne i da građenje reči preraste u nasilje nad jezikom, a pogotovu ne da kod jezika ostanemo bez jezika. Vuk, recimo, povodom "Srpskog rječnika" iz 1818. godine veli da, iako se većina turskih reči može zameniti srpskim, njih treba zadržati i posvojiti. Ne može se zbog toga reći da je "srpski jezik opoganjen tuđim riječima – i da se zato ne može jezikom nazvati. Danas na ovome svijetu nema nijednoga jezika, u kome nema tuđih riječi..."

Naravno da Vuk tuđice nije branio već je govorio "da se treba truditi i jezik čistiti od tuđih riječi". Ironijom sudbine, njegov jezik biće "očišćen" iz porodice indoevropskih jezika.

Jezik je zavičaj

Paradigmatičnom progonu srpskog jezika iz Knez Mihailove nije kraj. Iz izloga vrebaju reklame, ne na srpskom već na engleskom: My Personal Stories određuje lični stil, umesto jesen/ zima piše fall/ winter, a šta tek reći o New Collection, fitnes-klubovima i natpisima u Timberland prodavnici tekstila Women, Kids, Men?

Nasilje nad jezikom je nasilje nad čovekom. Ono se ne vrši samo na sintagmatskom ili leksičkom nivou, pogrešnim usvajanjem tuđica, gde se reč, kako bi kazao Danojlić u "Muci s rečima", pogrešno upotrebi, primalac je pogrešno shvati i gde se dobija ono što Bogdan Popović nazina "dvostruko stranom rečju".