četvrtak, 06.05.2021. ✝ Vеrski kalеndar € Kursna lista
petak, 18.01.2013. u 15:00 Miljenko Jergović

Jedno ,,alo” iz Brisela

Prođe Zoran Milanović Beogradom, kao nijedan hrvatski političar od svršetka rata. Oprezno, kao da prolazi kroz minsko polje, nevoljko i snebljivo, kao da se boji što će mu kući reći, odsutno duhom, kao da mu je više stalo da ga u Beogradu vide iz Vašingtona i Brisela, nego da ga čuje njegov sagovornik. A Ivica Dačić mu je, pošteni budimo, učinio sitnu, ali bitnu uslugu: neupitan, kazao je da iz Brisela nisu vršili nikakve pritiske da do susreta dođe. Na Beograd sigurno nisu, jer s Beogradom imaju većih i važnijih problema oko kojih se Srbija tvrdoglavi, ali na Zagreb, bogme, jesu. A samo jedan telefonski poziv iz Brisela bio je dovoljan da Zoran Milanović žurno otputuje u Beograd, i da u Beogradu bude viđen.

U ovoj stvari me srpska i beogradska perspektiva ni najmanje ne zanimaju. Ne zanima me koliko je Tomislav Nikolić bio nekorektan kada bi govorio o Hrvatima i o hrvatskoj politici, ni šta neko u Beogradu misli o Vukovaru i „Oluji”, ili o tome šta su Hrvati Srbima, a šta Srbi Hrvatima. To me ne zanima iz prostog razloga što živim u Hrvatskoj. Da živim u Srbiji, perspektiva bi mi bila drukčija. Moja nacionalnost – naglasimo i to: hrvatska – s time nema veze, jer nisam, za razliku od Zorana Milanovića, predstavnik nijedne, pa ni hrvatske nacije. Eventualna moja iritiranost hrvatskom politikom važno je određena mojim hrvatskim prebivalištem, nikako nacijom.

U proteklih godinu i malo više dana, hrvatske su vlasti koristile ama baš svaku priliku da zahlade, pokvare, minimiziraju odnose sa Srbijom. Najprije je to činjeno pred parlamentarne izbore, da bi socijaldemokrati i liberali, dakle ljevičari, dokazali kako nisu manji domoljubi od hadezeovaca i ostalih desničara. Potom je ekonomski i privredni krah države sakrivan svakodnevnim obilježavanjima srpskih zločina iz 1991, pa je svaki dan postao nekakav spomendan, kojim bi se nužno naglasilo da su Hrvati vječne žrtve, a Srbi vječni krivci. Nakon toga su došli izbori u Srbiji, na kojima su pobijedili Tomislav Nikolić i njegovi, što je izazvalo pravu domoljubnu ekstazu u Zagrebu, potpuno zamrzavanje odnosa sa Srbijom, i prikrivanje unutrašnje politike tom vječno aktuelnom vanjskopolitičkom temom. Zatim su oslobođeni Gotovina i Markač, cjelokupni državni vrh dočekao ih je na zagrebačkom aerodromu, a na prijemima u predsjedničkim dvorima bio je viđen cjelokupni generalski zbor, uključujući i one koji su 2001. pokušali provesti vojni puč, pa ih je tadašnji predsjednik penzionisao. Generali su, kao nikad dosad, postali mjerom hrvatskoga nacionalnog ukusa, uz njih je nacija danima, tjednima i mjesecima orgazmirala, na državnoj televiziji redovno se prenose mise u slavu haške presude, a oslobođenje Markača i Gotovine iskorišteno je za kampanju u kojoj se, i sa strane pojedinaca u državnoj vlasti, otvoreno tvrdi kako nikakvih zločina nad Srbima u vrijeme „Oluje” nije ni bilo. A na reakcije iz Beograda, hrvatska ministarka vanjskih poslova Vesna Pusić je u vrijeme generalske euforije kratko izjavila u kamere Hrvatske televizije: „Koga briga što Srbija misli!”

I zaista, morao bih biti kreten, a to još uvijek nisam, pa da povjerujem kako je Zoran Milanović putovao u Beograd bez da su ga iz Brisela posavjetovali da ide. Ono o čemu je razgovarao sa Ivicom Dačićem ostaće, naravno, tajna. Ako su išta ozbiljno razgovarali. Ali beskrajno je iritantna ta potreba, koja se, naravno, ne uočava samo s hrvatske strane, ona je i te kako i srpska, da se o odnosima dvije zemlje i dva naroda govori u kategorijama hladno postavljenih interesa, jer nam je, kobajagi, istorija tako burna i strašna, a mržnja tako grdno velika, da o prijateljstvu i kulturnoj saradnji, zasnovanoj na notornoj činjenici da Srbi i Hrvati dijele isti jezik, te dobar komad zajedničkoga kulturnog i civilizacijskog nasljeđa, ne može biti ni govora.

Lično me baš nimalo ne zanima šta je zajedničko Zoranu Milanoviću i Ivici Dačiću, osim uspomena iz zajedničke partije: Saveza komunista Jugoslavije. Ali me nervira to što se sa hrvatske strane, i mimo briselskih telefoniranja, odnosi sa Srbijom i prije posljednjeg zahlađenja svode na interese velikih hrvatskih firmi, na rovinjske cigarete koje Srbi masovno puše i na Todorićeve samoposluge u kojima Srbi masovno kupuju. Ako je to ono što Hrvati jedino mogu ponuditi Srbiji, onda bih, da sam građanin Srbije, od muke i revolta – prestao da pušim. Iz puno razloga, odnosi Hrvata i Srba moraju se zasnovati na utopističkoj ideji o prijateljstvu i potpunom povjerenju. Jer osim toga postoji samo – neprijateljstvo. 

Komеntari0
1755d
Молимо вас да се у коментарима држите теме текста. Редакција Политике ONLINE задржава право да – уколико их процени као неумесне - скрати или не објави коментаре који садрже осврте на нечију личност и приватан живот, увреде на рачун аутора текста и/или чланова редакције „Политике“ као и било какву претњу, непристојан речник, говор мржње, расне и националне увреде или било какав незаконит садржај. Коментаре писане верзалом и линкове на друге сајтове не објављујемо. Политика ONLINE нема никакву обавезу образлагања одлука везаних за скраћивање коментара и њихово објављивање. Редакција не одговара за ставове читалаца изнесене у коментарима. Ваш коментар може садржати највише 1.000 појединачних карактера, и сматра се да сте слањем коментара потврдили сагласност са горе наведеним правилима.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

logo

Ovaj veb sajt koristi kolačiće

Sajt politika.rs koristi kolačiće u cilju unapređenja usluga koje pruža. Prikupljamo isključivo osnovne podatke koji su neophodni za prilagođavanje sadržaja i oglasa, nadzor rada sajta i aplikacije. Podaci o navikama i potrebama korisnika strogo su zaštićeni. Daljim korišćenjem sajta politika.rs podrazumeva se da ste saglasni sa upotrebom kolačića.

Prijavitе sе na našu mailing listu

* Obavеzna polja